Plomin Luka

Plomin Luka, naselje i luka 500m jugozapadno od Plomina i u samom završetku Plominskoga zaljeva, koji je nestao potapanjem donjega dijela Plominske drage (zaljev je dug oko 4km, širok između 250 i 400m), te 6km jugoistočno od općinskoga središta Kršana (45°8′N; 14°11′E; 4m nadm. vis.); 197st. (2001). Nekad je bila važno trg. i prometno središte: do kraja II.svj. rata postojale su stalne brodske linije koje su je povezivale s Rijekom, Cresom i Lošinjem. Isušivanje Čepićkoga jezera 1932., tj. zatrpavanje zaljeva i gata Plomin Luke (u kojoj se prije ukrcavao boksit) muljem nakon što je umjetnim putem otvoreno ušće ponornice Boljunčice, izazvalo je propadanje naselja, koje je nakon II.svj. rata gotovo potpuno napušteno. Do kraja II.svj. rata P. L. bila je mjesto pomoraca, ribara i vrsnih mlinara, a u XIX.st. u blizini se počeo eksploatirati ugljen. Oživjela je izgradnjom → termoelektrana Plomin I i II, uz koje je niklo i novo stambeno naselje za radnike. To je donekle revitaliziralo Plomin Luku, ali i nagrdilo nekad živopisnu dragu. Na mjestu Plomin Luke bila je smještena ant. Flanona. U ranom sr. vijeku naseljen je, prije napušten, ali sigurniji brežuljak (→ Plomin). Imala je mnogobrojne crkvice (sv. Elizabete, sv. Vida i Modesta i sv. Mateja), a u obližnjem Klavaru ( 300m jugozapadno djelovao je pavlinski samostan, XIV–XVIII.st.). Gosp. zdanja i veću kuću posjedovala je obitelj Depangher-Manzini.

LIT.: M. Milevoj, Kartulini z Labinšćini, Labin 1987.

V. Kos