željezno doba

traži dalje ...

željezno doba, završno prapovijesno razdoblje koje se nastavlja na brončano doba. U Europi ugl. traje tijekom I. tisućljeća pr. Kr. U njemu su se za izradbu oružja, oruđa i drugih predmeta koristili željezom. Ta je kovina na Bliskom istoku i u Egiptu bila u uporabi već u III. tisućljeću pr. Kr., a u Europu prodire u XI. st. pr. Kr., i to s egejskoga područja i Podunavljem. Tehnologija proizvodnje željeza u sr. Europi razvila se IX–VIII. st. pr. Kr., no početak željeznodobnoga razdoblja u pojedinim je područjima različit i ovisi o mjesnim uvjetima i o vanjskim utjecajima. U to doba povećava se broj stanovnika, oblikuju se trgovački putovi i veze, nastaju etničke i etničko--plemenske zajednice, društv. raslojavanje kojim se izdvojio bogati sloj, nastanjen u kneževskim utvrđenim središtima, prepoznatljiv po grobnicama s prestižnim prilozima grč. etrurskoga i italskoga podrijetla. Razdoblje starijega željeznoga doba na području sr. i zap. Europe, nazvano halštatskom kulturom (prema Hallstattu u Gornjoj Austriji), traje do oko 450. pr. Kr., a mlađe željezno doba ili latenska kultura (prema La Tèneu u Švicarskoj) razvija se u drugoj pol. I. tisućljeća pr. Kr. Istru u željezno doba naseljava indoeur. narod → Histri, koji se spominju u grč. pisanim izvorima od VI. st. pr. Kr. (Hekatej, Pseudo-Skilak, Pseudo-Skimno i dr.) te poslije u rim. izvorima (Pompej Trog, Strabon, Pomponije Mela, Plinije Stariji i dr.). Stručnjaci ih poistovjećuju s doseljenicima koji u XI. st. pr. Kr. donose običaj spaljivanja pokojnika, što tada u Istri postaje isključivim načinom pokopa. Prema materijalnoj kulturi, poznatoj ugl. iz nekropola (Nezakcij, Limska gradina, Picugi, Beram, Pula, Rovinj, Kaštelir kraj Nove Vasi, Sv. Dionizij, Sv. Martin kraj Tara i nad Limom, Kaštel kraj Buja), to su bili nositelji kulture žarnih grobnih polja koji su velikim seobama s panonskoga i jugoistočnoalpskoga prostora prodrli na sjeverni Jadran i u Istru. Kako nemaju značajka drugih željeznodobnih ilirskih naroda, neki ih stručnjaci ne svrstavaju među Ilire. U prvoj fazi razvoja njihove materijalne i duhovne kulture, u XI. i X.st. pr. Kr., pokazuju se značajke kulture žarnih grobnih polja (grobne žare oblika šalica s visokom ručkom, urešene plastičnim bradavicama, koncentričnim krugovima, valovnicom, kanelirama i sl., među nakitom prevladavaju zatvorene i spiralne narukvice, višestruke ogrlice torques, brončana puceta i koštane perle). U IX. i VIII. st. pr. Kr. (II. faza) žare imaju oblik trbušasta vrča, urešene su geometrijskim motivima (spirala, meandar, rombovi, trokuti i sl.) izrađenim urezivanjem, bijelom inkrustacijom, slikanjem i plastičnim aplikacijama. Isti motivi gravirani su na brončanim noževima, iglama i širokim manšetama. Od toga su doba poznati doticaji s Daunijom (slikane vaze), Etrurcima (kotlić za miješanje vode i vina ϰρατήρ, slikan crvenom bojom, iz Nezakcija) i s Picenom (zemljani vrč ϰύϑων, privjesak oblika češlja i dr.). Od VIII. st. pr. Kr. uspostavljeni su dodiri s Venetima, sa svetolucijskom skupinom u dolini Soče i s područjem današnje Dolenjske (keramičke situlaste posude, brončane posude, nakit). Od VII. do V. st. pr. Kr. (III–V. faza) u istarskim nekropolama i pojedinim grobnicama nalazi se sve više uvezenih predmeta, kojima se ističe društv. položaj pokojnika (posude za piće: kotlić ϰρατήρ, oveća čaša οίνοχοή i sl. prema grč. i etrurskim običajima te brončane situle – samo u Nezakciju figuralno urešene – zatim kotlići, ciste, slično jugoistočnoalpskomu i venetskomu prostoru). Malo ima oružja, i to su ugl. željezni bodež μάχαιρα i dugo koplje. Najviše je prestižne robe nađeno u Nezakciju, gdje vrhunac duhovnoga izraza Histra predstavlja skupina kamenih spomenika (reljefno urešene ploče s uklesanim spiralama, svastikama i jednostavnijim motivima, koje čine cjelinu s drugom skupinom spomenika: torzo mladića, žena koja rađa i doji dijete, konjanik, žrtvenici i dr.). Drži se da su ti spomenici nastali od VIII. do VI. st. pr. Kr. pod utjecajima iz sr. Italije i njezine jadranske obale. Vjerojatno su to bili dijelovi nadgrobnih spomenika ili elementi prostora posvećena kultu mrtvih u području nekropole, gdje ih je većina i pronađena. U razdoblju od IV. st. do kraja I. st. pr. Kr. (VI. faza), osim mlađih halštatskih predmeta (situle, svetolucijska keramika, nakit), nađeni su mnogobrojni predmeti iz helenističkih keramičarskih i toreutskih radionica jadranskoga područja i Velike Grčke. Iz posljednjih su stoljeća nalazi srednjolatenskih i kasnolatenskih oblika fibula, staklenoga nakita i sl. (odraz blizine Kelta).

LIT.: S. Gabrovec, K. Mihovilić, Istarska grupa, Praistorija jugoslavenskih zemalja, V, Željezno doba, Sarajevo 1987; M. Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1997.

K. Mihovilić

ilustracija
ŽELJEZNO DOBA – 2. žare s reljefnim ukrasom iz gradine Picugi, IX–VIII. st. pr. Kr., Pula, Arheološki muzej Istre
ilustracija
ŽELJEZNO DOBA – 3. žare s reljefnim ukrasom iz gradine Picugi, IX–VIII. st. pr. Kr., Pula, Arheološki muzej Istre
ilustracija
ŽELJEZNO DOBA – 1. grobna žara u obliku šalice iz Limske gradine, X. st. pr. Kr., Pula, Arheološki muzej Istre;

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

željezno doba. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.3.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/3124>.