Histri ili Istri

Histri ili Istri (lat. Histri, Istri, grč. Ἴστροι), narod indoeur. podrijetla, koji se oblikovao na poč. → željeznoga doba (X–IX.st.pr.Kr.) i naselio u Istri neposredno prije toga. U rano pov. doba (posljednja st. pr. Kr.) nadzirali su cijelu Istru, tj. područje od Timava i Tršćanskoga zaljeva do Ćićarije i Učke te rijeke Raše. Arheolozi proučavaju njihova naselja (→ gradine) i materijalnu kulturu po predmetima pohranjenima u paljevinske grobove. U VI–V.st.pr.Kr. dolazili su u doticaj kako s → Venetima na zapadu tako i sa stanovnicima istočnoalpskoga područja, a u njihovim su bogatijim grobovima razmjerno česti nalazi oslikanih keramičkih posuda s italskih obala Apeninskoga poluotoka (Apulija, Daunija), pa čak i iz Grčke. Nezakcijske su monumentalne kamene skulpture nastale pod utjecajem grč. arhajske umjetnosti oko VI.st.pr.Kr. Srodni su → Liburnima i → Venetima, svojim susjedima na istoku i zapadu, dok su veze s → Japodima slabije istražene. Jedini izvor koji govori o plemenima Histra potječe iz ranoga rim. razdoblja (I.st.pr.Kr.), a spominje Rundikte, Subokrine i Katale (žive u zaleđu Trsta) te Fekuse (nepoznata smještaja). U grč. i rim. izvorima od IV.st.pr.Kr. spominju se kao gusari jer su naoružanim lađama nadzirali pomorski prostor oko južne Istre. Zbog toga su barem dva puta ratovali s Rimljanima (→ Histarski ratovi). Nakon što su im Rimljani 221.pr.Kr. uništili gradinska naselja i brodice te ih tako za neko vrijeme spriječili da presreću grč. i rim. trg. brodove, H. su se, pod vodstvom → Epulona, ujedinili u plemenski savez kojim su pokušali spriječiti širenje rim. utjecaja i vlasti iz → Akvileje. U ratovanju tijekom dviju godina (178. i 177.pr.Kr.) bili su poraženi, a poslije odlučujuće opsade → Nezakcija Epulon je sa svojim suborcima počinio samoubojstvo. H. su tada morali priznati rim. vrhovništvo, razoružati se i plaćati tribut. Njihovo je kraljevstvo tako bilo razbijeno već u začetku, jer do 177.pr.Kr. zacijelo nije bilo potpuno oblikovano u državotvornom smislu. Iako su bili poraženi, nastavili su nesmetano živjeti na gradinama dok Rimljani sredinom I.st.pr.Kr. nisu osnovali kolonije u Trstu (Tergeste), Puli (Pola) i vjerojatno Poreču (Parentium) te s obalnoga područja protjerali Histre, oduzeli im zemlju i podijelili je svojim naseljenicima. U unutrašnjosti i na sjeveru Istre vlasnički su odnosi ostali nepromijenjeni još neko vrijeme. Tada započinje romanizacija, proces polagane akulturacije, koji je bio izraženiji duž zap. obale i u juž. Istri, a vrlo spor i površan u unutrašnjosti. H. nisu razvili municipalna središta samouprave po rim. uzoru, odn. po ugledu na Liburne, jer su najbolji tereni bili u izravnom rim. posjedu. U duhovnoj kulturi štovali su mahom ženska božanstva (Boria, Trita, Ika i dr.). Poslije prijenosa granice između Italije i Ilirika s rijeke Rižane na Rašu, Histrija postaje dijelom Italije, odn. njezine → Desete regije. Od nove granice na rijeci Raši počinjala je Liburnija, odn. provincija Ilirik (od 11. god. Dalmacija). U sr. Istri H. su tijekom I.st. još imali neke elemente svoje predaje (kultovi, osobna imena), koje su sačuvali u rimskoj baštini jer su dijelom već bili romanizirani, no poslije toga njihova izvorna predaja postupno nestaje.

LIT.: M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976; S. Čače, Rimski pohod 221. godine i pitanje političkog uređenja Histrije, Radovi Filozofskog Fakulteta u Zadru, 1989, 28, Razdio povijesnih znanosti, 15; M. Križman, Antička svjedočanstva o Istri, Pula 1997; M. Šašel-Kos, Pre-roman Divinities of the Eastern Alps and Adriatic, Situla, Ljubljana, 1999, 38; A. Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi, II, Liburnija, Pula 2000; K. Mihovilić, Nezakcij, prapovijesni nalazi 1900–1953, Pula 2001.

R. Matijašić