Liburni

Liburni (lat. Liburni, grč. Λιϐουρνοί), narod koji se formirao na poč. željeznoga doba (X–IX.st.pr.Kr.). Krenuvši iz matičnog područja, između Zrmanje i Krke te otočja od Raba do Murtera, šire svoj utjecaj na juž. Jadran i na zap. obalu sr. Jadrana (tal. picenska obala). Razdoblje njihove pomorske prevlasti na Jadranu potrajalo je od IX. do V.st.pr.Kr. S juga i sa zap. obale Jadrana potiskuju ih Grci, te se u IV.st. pr. Kr. L. orijentiraju na nezaposjednuti sjever, na kvarnersko otočje i uski priobalni pojas do rijeke Raše, gdje graniče s Histrima. U kontinentalnom zaleđu prvi su im susjedi Japodi, a južno od Krke Delmati. Kao pomorski narod, uključuju se u robno-novčane trgovinske tokove, prihvativši italski kovani novac. Razvijaju se mnogobrojna utvrđena naselja na morskoj obali ili na dominantnim brežuljcima, koja će za rim. vladavine postati gradskim središtima (municipia). Svako je utvrđeno naselje bilo upravno središte istoimene populacije s pripadajućim teritorijem; prije nastupa rim. vlasti L. su već bili grupirani po teritorijalnom načelu, a ne više po rodovskome, no za razliku od Histra nisu nikad stvorili središnju državu. Prema jezičnim osobinama bili su bliski venetsko-histarskom krugu, os. oni nastanjeni na području Kvarnera. Rimsko je zakonodavstvo reguliralo zatečeno stanje posredujući tijekom I.st.pr.Kr. u sporovima oko razgraničenja između liburnskih općina. Liburnsko je društvo bilo organizirano po matrilinearnom sustavu, čime se bitno razlikovalo od svih ostalih patrijarhalnih naroda u susjedstvu. U njihovim vjerskim predodžbama izrazito prevladavaju ženska božanstva, različita od općine do općine (Ika, Sentona, Latra). Između IV. i II. st. pr.Kr. Japodi šire prevlast nad Liburnima u Hrvatskom primorju, a od II. do I. st. pr.Kr. na jugu se L. sukobljavaju s Delmatima oko područja između Krke i Čikole. Konzul Sempronije Tuditan širi rim. vlast od Raše do Krke i slavi trijumf 129.pr.Kr.; tada su L. priznali rim. vlast i poreznu obvezu bez borbi. Za Cezarova prokonzulata u Iliriku (58–48.pr.Kr.) uvodi se lat. pismo i jezik, a općine se prilagođavaju rim. zakonima. U kratkom razdoblju nakon Cezarove smrti 44–35. pr.Kr. Liburni prestaju plaćati porez i gusare Jadranom, što Oktavijan i Agripa okončavaju pljenidbom brodovlja. Liburnske brze i lagane lađe uključene su u rim. vojnu flotu, te postaju modelom ant. broda nazvana → liburna. Liburnija je pripala provinciji Iliriku, isprva pod senatskom, a od 11. pr.Kr. pod carskom upravom, i to preko legata kao provincijskog upravitelja. Nakon što je 18–12.pr.Kr. granica Ilirika prenesena s rijeke Rižane na Rašu, Liburnija postaje graničnim dijelom provincije prema Italiji. Za trajanja Ilirskog ustanka, 6–9., formirano je vojno upravno područje – liburnsko-japodska prefektura, koja je sjedinila područja dvaju susjednih naroda. Nakon ustanka, Ilirik je podijeljen na Dalmaciju i Panoniju, a Dalmacija je razdijeljena na tri sudske oblasti, tri konventa. Najsjeverniji konvent, sa sjedištem u Skradinu Skardona, pokrivao je Liburniju i Japodiju, naslijedivši prefekturu u jednakom teritorijalnom opsegu. Sudski je konvent djelovao do 212., kada zbog afirmacije mnogih novih rim. općina gubi svrhu. Već na poč. I.st. organizirano je obožavanje carskoga kulta sa sjedištem u Skardoni; kult je predvodio svećenik sacerdos Liburnorum, izabran na razini liburnskih zajednica u konventu. Najznačajnijim gradom Liburnije postao je Jader, rim. kolonija konstituirana u trećoj četvrtini I.st.pr.Kr. Većina liburnskih utvrđenih središta stječe gradski status prema rim. zakonima za Augusta i Tiberija. Razdoblju julijevsko-klaudijevske dinastije, pretežno Augustovoj vladavini, pripisuje se postanak municipija: Alvona (Labin), Flanona (Plomin), Tarsatica (Rijeka), Crepsi (Cres), Apsoros (Osor). U flavijevsko doba municipijem postaje Fulfinum (Okladi kraj Omišlja na Krku), te Skardona. Onomastika u glavnini općina odražava još u II. st. starosjedilačke elemente i prevlast domaće aristokracije, te se vjeruje da su s iznimkom kolonije Jader u Liburniji municipiji osnivani kao općine nižega, latinskog, a ne rim. prava, i da je znatan dio stanovništva stekao rim. građanski status tek Karakalinom konstitucijom 212. god. Stanovnici liburnskih municipija i njihova imovina uključeni su za Augustove vladavine u provincijski popis (census), izuzev onih općina kojima je darovano italsko pravo ili imunitet te su potpadale u popis stanovništva Italije. Fulfin i Kurik obdareni su najkasnije za Augusta povlasticom imuniteta, tj. oslobođenja od zemljišnoga provincijskoga poreza. Dodjela imuniteta mogla je biti nagradom za dragovoljno prihvaćanje rim. vlasti 129.pr.Kr., nagradom od Cezara ili Augusta za pravilno opredjeljenje u građ. ratovima ili za potporu prilikom rim. vojnih nastupa u Iliriku, i uvedena je mnogo prije municipalne konstitucije i dodjele građ. prava dotičnim općinama. Veću vrijednost od imuniteta imalo je italsko pravo, dodjeljivano u pravilu bogatim i velikim gradovima koji su zbog svojega trg. prosperiteta bili značajni Rimu. Dodjela italskoga prava provincijskim zajednicama smatra se Augustovim izumom, a u slučaju liburnskih općina mogla je biti povezana s nagradom za držanje u rim. građanskim ratovima Cezara i poslije Oktavijana Augusta s njihovim protivnicima. Liburnijom su se od posljednjih desetljeća II.st.pr.Kr. do sredine I.st., osobito prilikom Oktavijanova ilirskog pohoda 35.pr.Kr. i velikoga Ilirskog ustanka 6–9., koristili kao polazištem i zaleđem svih voj. intervencija u Iliriku i u udaljenijim provincijama. Kvarnerski otoci i luka Skardona u kanalu Krke poslužili su u I.st. kao pom. vojne baze pod kontrolom Ravennske flote. Značaj vojnog zaleđa Liburnija stječe u vrijeme Markomanskih ratova za Marka Aurelija; oko 170. formira se obrambeni sustav praetentura Italiae te privremena i izvanredna upravna oblast, provincija Liburnija, pod upravom carskoga prokuratora. Sjev. dijelovi Liburnije imaju važnu ulogu u obrani Italije i poslije, za građ. ratova u doba Maksimina, te učestalih barbarskih provala od IV.st.

LIT.: J. J. Wilkes, Dalmatia, London 1969; M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976; Š. Batović, Liburnska grupa, Praistorija jugoslavenskih zemalja, 5, Željezno doba, Sarajevo 1987; S. Čače, Pogranične zajednice i jugoistočna granica Liburnije u kasno predrimsko i u rimsko doba, Diadora, 1989, 11; isti, Rim, Liburnija i istočni Jadran u 2.st.pr.n.e., ibid., 1991, 13; M. Šašel-Kos, Pre-roman Divinities of the Eastern Alps and Adriatic, Situla (Ljubljana) 1999, 38; A. Starac, Rimsko vladanje u Histriji i Liburniji, Društveno i pravno uređenje prema literarnoj, natpisnoj i arheološkoj građi, II, Liburnija, Monografije i katalozi Arheološkoga muzeja Istre, 10/II, Pula 2000.

A. Starac