crkveno pjevanje

crkveno pjevanje, pjevanje duhovnog teksta u kršć. liturgiji. Najstariji izvori za upoznavanje s crkv. pjevanjem u Istri ujedno su najstariji izvori → crkvene glazbe: latinski kodeksi liturgijskoga pjevanja i hrv. pjesmarice. Istra, posebno Pula i Poreč, obiluju spomenicima kulture iz rim. doba i iz doba ranoga kršćanstva. Crkve, od V. st. pod snažnim utjecajem Akvileje, a poslije i Bizanta (→ Eufrazijana u Poreču, katedrala i Maksimijanova bazilika – Sv.Marija Formoza u Puli) te niz lokaliteta u unutrašnjosti upućuju na pov. slojeve, višeznačnost i kult. transfere, što se zrcali i u glazb. izvorima. Povezanost s glagolj. pjevanjem na crkvenoslavenskom jeziku hrv. redakcije, poslije hrv. jeziku, najočitija je u liturgijskim priručnicima. Pavlinska pjesmarica (rkp., 1644) najvjerojatnije je povezana s Pavlinskim redom u Istri i samostanom u Sv. Petru u Šumi. Ona je najopsežniji i najstariji sačuvani rukopis za poznavanje izvora u Hrvatskoj, s 53 crkv. pjesme na lat. jeziku i na kajk. narječju. Anonimni zapisivač (vjerojatno Mlinec iz Moravske ili čak Belostenec) crpio je napjeve iz srednjoeur. crkv. repertoara. Pjesme su se usmenim putem (i zagubljenim prijepisima) prenosile u sve pavlinske samostane i dalje. Tako i kajkavski književnik Gabriel Jurjević u predgovoru pjesničke zbirke Listi heroov (Beč 1657) upozorava na vezu s napjevima Pavlinske pjesmarice. Postojanje teorijskih djela (od kojih su neka izgubljena) upućuje na utemeljenost glazb. aktivnosti, ponekad širom tematikom povezanih s djelovanjem u bratovštinama ili akademijama. Njihovi su tvorci Franjo Niger (konac XV. st. – poč. XVI. st.), Franjo Petrić - Patricius (1529–97), Matija Vlačić (1520–75), Gian Rinaldo Carli (1720–95), Josip Voltić (1750–1825) i Antonio Zara (1574–1621), a samo se po bibliografskim podatcima zna za Marcella Marchesinija (?–?) i Giovannija Rinalda Carlija (?–?). Standardi škol. vrjednovanja, pretežno za praksu crkv. pjevanja, postojali su i u Istri što potvrđuje uloga cantora, scolasticusa ili ludimagistera u sklopu quadriviuma, u samostanskim školama. Od 1781. ili prije isticala se Pazinska gimnazija, u kojoj važnu ulogu imaju samostanski orguljaši, ujedno učitelji pjevanja Leonardus Mogarich i Brunno Staravaschnig. Jedna od rijetkih novijih crkv. pjesmarica sačuvana je u Žminju (XVIII/XIX. st.), a rezultat je jače izražene slav. kulture u Buzetu, Roču, Žminju i Dvigradu. Glazbeni časopisi: Sv. Cecilija, Gusle, Glazba, Pjevački vjesnik i dr. informiraju o teoriji, historiografiji, glazb. praksi i rezultatima cecilijanskoga pokreta.

G. Doliner