Eufrazijana

Eufrazijana, porečka katedrala. Nazvana je po biskupu Eufraziju koji je sred. VI. st. temeljito preuredio katedralni sklop i veliku baziliku opremio mozaicima. Prije Eufrazijeve pregradnje postojale su barem dvije faze ranokršćanskih građevina na istome mjestu. U prvoj fazi podignuta je u IV. st. javna crkva ostatci koje se nalaze sjeverno od Eufrazijeve bazilike. To je bilo zdanje s trima nejednakim četverokutnim dvoranama, u kojima su sačuvani ostatci podnoga mozaika. Dio sjev. dvorane vjerojatno je služio kao krstionica. U crkvu se ulazilo kroz narteks koji je imao keramični mozaični pod, a sa sjev. strane bio je zaključen polukružnom apsidom. Ta je crkva podignuta na mjestu starijih rim. profanih građevina, zidovi kojih su djelomično iskorišteni za crkv. gradnju. Starija historiografija tumačila je dio struktura tih rim. kuća kao ostatke tajne kršć. bogomolje iz predkonstantinovskoga razdoblja (domus ecclesia), sve povezujući s podatcima iz natpisa koji spominje prijenos tijela biskupa Maura, zagovorom kojega je obnovljena prvotna crkva (primitiva ecclesia). Prema tim tumačenjima, skrivenoj crkvi pripadalo bi polje mozaika s prikazom ribe kao tajnoga kršć. simbola. Sred. V. st. ta je prva crkva preuređena i povećana: tu fazu katedralnoga sklopa stručnjaci nazivaju Predeufrazijanom. Ona se sastojala od dviju paralelnih trobrodnih bazilika, odijeljenih uskim hodnikom i cisternom. Ispred njihovih pročelja protezao se dugački narteks s mozaičnim podom (motiv riblje kosti). Velika bazilika (južna) tlocrtno je identična Eufrazijevoj, osim u ist. dijelu, gdje je završavala ravnim zidom. Podni su joj mozaici sačuvani ispod poda Eufrazijeve bazilike; u njezinu se svetištu nalazila polukružna klupa za svećenike i biskupa (sinthronos). Manja bazilika sačuvana je u arheol. ostatcima; u elevaciji se vide samo ostatci trijumfalnoga luka i jednoga luka sjev. arkature. Sintron i ostatci mozaičnoga poda sačuvani su ispod poda sadašnje sakristije. Sklopu Predeufrazijane pripada i sačuvana osmerostrana krstionica s ukopanim šesterostranim krsnim zdencem. Između krstionice i velike bazilike bilo je dvorište – atrij, a uokolo krstionice poligonalni ophod. U temeljitom preuređenju za biskupa Eufrazija velika je bazilika dobila novo svetište s apsidama, kolonadu i dekoraciju, izgrađena je memorijalna kapela, novi atrij i biskupska palača, a manja bazilika i krstionica ostale su unutar novoga sklopa. Bazilika je opremljena mramornim stupovima s raskošnim kapitelima i namještajem od prokoneškoga mramora. Oltarna ograda restaurirana je u pretpostavljenom izvornom obliku od sačuvanih fragmenata. Arhitektonska plastika i namještaj pokazuju obilježja biz. skulpture sred. VI. st., i vjerojatno su nastali u imperijalnim klesarskim radionicama u Grčkoj, te su kao gotov proizvod dopremljeni u Poreč. Troapsidalno svetište bilo je potpuno pokriveno velikom mozaičnom kompozicijom. Ikonografski program gl. apside sastoji se od prikaza Krista s apostolima na trijumfalnom luku, niza medaljona s portretima svetica u unutrašnjoj konkavnoj površini trijumfalnoga luka (intradosu) i velikih slika u samoj apsidi. U kaloti je prikazan Krist kojega drži Bogorodica na prijestolju, sa strane su anđeli i sveci mučenici. Natpisom je istaknut sv. Mauro, gradski zaštitnik. U pratnji svetaca i anđela prikazani su biskup Eufrazije s modelom bazilike u rukama, đakon Klaudije i njegov sin Eufrazije. U donjem su registru prikazi Navještenja i Vizitacije, likovi sv. Zaharija i sv. Ivana Krstitelja. Istaknutim vijencem od štuka, mozaik je odijeljen od dekoracija u prizemnom dijelu apside, koja se sastoji od niza četverokutnih polja izvedenih u tehnici raznobojnoga opus sectile. Pri dnu apside u potpunosti je sačuvana mramorna klupa za kler s biskupskim prijestoljem. U bočnim apsidama sačuvani su samo dijelovi mozaika u kaloti s prikazom Krista koji polaže mučeničke krune na glave svetaca. Raznovrsnost tehnika unutrašnje dekoracije bazilike dopunjava i polikromna štukatura očuvana u podlučju sjeverne kolonade i pročeljnih prozora. Ostatci mozaičnih kompozicija nalaze se i na zabatu pročelja i začelja crkve. Atrij Eufrazijane ima oblik kvadriportika s trolukom na svakoj strani. Stupovi i kapiteli istoga su načina izradbe kao oni u bazilici. Sjeverno od atrija izgrađena je biskupska palača, jednokatno zdanje s velikom središnjom dvoranom na prvome katu. Na sjev. strani prostori su opremljeni polukružnim apsidama, od kojih je srednja veća. Sačuvan je središnji troluk –– tribelon – ispred velike apside u gl. dvorani, ukrašen polikromiranom štukaturom i mramornim kapitelima; na impostima je simbolična reljefna kompozicija križa između dviju golubica. U restauriranoj biskupskoj zgradi uređen je crkveni muzej u kojem su izloženi kameni spomenici i nalazi iz arheol. istraživanja, fragmenti podnih mozaika iz IV. i V. st., ulomci skulpture iz II–VI. st., romanička, gotička i renesansna drvena skulptura, poliptih Antonija Vivarinija, triptih Antuna iz Padove.

Tijekom sr. vijeka na kompleksu Eufrazijane izvedene su samo minimalne izmjene. Napuštena je i porušena manja bazilika, djelomično nadomještena u VIII. st. malom troapsidalnom kapelom. Izgled prezbiterija Eufrazijeve bazilike donekle je izmijenjen 1267., kada je postavljen četverokutni ciborij ukrašen mozaikom. Cjelini katedralnoga kompleksa pripada i romanička zgrada kanonike izgrađena 1251.

LIT.: B. Molajoli, La basilica Eufrasiana di Parenzo, Padova 1943; A. Šonje, Predeufrazijevske bazilike u Poreču, Zbornik Poreštine, 1971, 1; G. Bovini, Antichità cristiane della fascia costiera istriana da Parenzo a Pola, Bologna 1974; I. Matejčić, The Episcopal Palace at Poreč – Results of the recent explorations and restorations, Hortus artium medievalium (Zagreb i Motovun), 1995, 1; N. Cambi, Ideo in honore duplicatus est locus, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1997, 36; G. Cuscito, Ancora su Mauro Episcopus et confessor e sul locus duplicatus di Parenzo, u: Domum tua dilexi. Miscelanea in onore di Aldo Nestori, Studi di antichita cristiana, 53, Città del Vaticano 1998; I. Matejčić, P. Chevalier, Nouvelle interprétation du complexe »pré-euphrasien« de Poreč, Antiquité Tardive, 1998, 6; 1998; A. Terry, F. Gilmore Eaves, Retrieving a record: a century of archaeology at Poreč, Zagreb 2002; P. Chevalier i I. Matejčić, Du cardo au »nartex« de la cathédrale: contribution à l’étude du développement du groupe épiscopal de Poreč, Mélanges d’ Antiquité tardive Studiola in honorem Noël Duval, 2004, 5.

I. Matejčić