Črnja, Zvane

Črnja, Zvane, književnik, kulturolog i publicist (Črnjeni kraj Žminja, 8.X.1920 – Zagreb, 26.II.1991). Školovanje započeo u zavičaju. S obitelji pred fašizmom pobjegao 1931. preko jugoslavensko-talijanske granice na Rječini te srednju građ. školu i trg. akademiju završio u Sušaku 1940. Pristupio je antifaš. omladinskom pokretu istar. emigranata, a 1938. osnovao tajnu Istarsku revolucionarnu organizaciju Mlada Istra i uređivao njezin ilegalni list Sloboda. U Zagrebu se 1940. upisao na Ekonomsko-komercijalnu visoku školu. Od 1941. do 1945. bio sudionik NOP-a u Istri i Gorskom kotaru, gdje je uređivao Goranski vjesnik (1943) i Hrvatski list (1944–45). Potom gl. urednik Glasa Istre u Rijeci (1945–46) te u Zagrebu gl. urednik Ilustriranoga vjesnika (1947) i Vjesnika (1948–49). Nekoliko je mjeseci kao kažnjenik, bivši partijski oporbenjak (član KPH 1943–45., isključen) i »špijun« bio na Golom otoku u istražnom postupku, ali bez dokazane krivnje. Studirao je i apsolvirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu (1950–54). Uređivao je časopis Otkrića (1954–55) i biblioteku nakladničke kuće Epoha, a 1956–60. bio dramaturg u Zagreb-filmu te 1968–72. uređivao riječki časopis → Dometi. → Čakavski sabor, epohalnu instituciju za hrvatsku Istru, ali i čitavo današnje čakavsko područje, osnovao je 1969. i bio njegovim gl. tajnikom do 1977. te potpredsjednikom, potičući znan. skupove, kult. priredbe i dugoročne programe u Istri: Pazinski memorijal, Aleju glagoljaša, Buzetske dane, Lipa je naša Barbanština i dr. Biblioteku Istra kroz stoljeća, čijim je glavnim urednikom bio do konca života, pokrenuo je 1979. i sa suradnicima do 1990. objavio 60 knjiga u 10 kola. Časopis DKH (danas DHK) Most (The Bridge) uređivao je do 1985., Nagradu grada Rijeke dobio je 1970., Nagradu »Mijo Mirković« 1971., nagradu »Vladimir Nazor« 1977; suradnikom JAZU (danas HAZU) postaje 1975., a izvanrednim članom 1983. Pokopan je na Mirogoju uz glagoljašku liturgiju. Najsvestraniji je, a uz Matu Balotu i najvažniji hrv. pisac iz Istre XX.st., i jedan od vodećih čakavskih pjesnika.

U književnosti se javio 1938. stihovima na čakavici i štokavskom prozom u zagrebačkoj Istri i sušačkom Primorju. U suautorstvu s Ivanom Bostjančićem 1940. u Zagrebu je objavio čakavsku zbirku Istrijanska zemlja, s predgovorom Mate Balote, ubrzo zaplijenjenu i zabranjenu. Nakon isključivo utilitarnih radova Raša će dati srce (1947), U krvi rođena (1948) i dr. i osobnoga ideološkog »čistilišta« slijede pjesničke zbirke: Žminjski libar, va viersah hrvackeh složen (1966), Bezak na tovare (1976), Izabrane pjesme (1977), Sabrane pjesme (1981) i One dvi naranče (1988) te postumno Balade i romance (2001). U Črnjinoj poeziji dodiruje se zavičajno-antejska i soc. motivika s prostorno-vremenski nesputanim pjesničkim eksperimentom (Psovačev brat – Razgovori s Quasimodom), uz naglašavanje pjesničke pouke i zapostavljanje dotjeranosti stihova. Njegove zavičajne slike izrastaju do općeljudskih situacija i univerzalnih tema. U esejistici ponajviše obrađuje književne, kulturološke i povijesne teme, i to zavičajne, nacionalne i univerzalne. Osobito ga zanima fenomen dijalektalnog te afirmacija zavičajnog u korpusu domovinskog i općeg. Bio je dobar poznavatelj ličnosti i opusa M. Krleže, a često se njime i nekritički oduševljavao. Črnjini ogledi (o M. Krleži, M. Laginji, N. Tommaseu, M. Baloti, N. Poliću, J. Dobrili, T. Perušku, S. Šimiću, Matici hrvatskoj, knjiž. čakavštini i tzv. dijalektalnome pjesništvu i izrazu, fenomenu glagoljaštva, Gradišćancima, narodnjaštvu, fašizmu u Istri i dr.) predmetnotematski i poetički neodvojivi su od feljtona i polemika: Hrvatski don Kihoti (1971), Pogled iz provincije (1978), Sukobi oko Krleže (1983), Četrdeset godina poslije (1988), Eseji (1988) i Na poligonu (1988). Ratna memoaristika obuhvaćena je sveskom Obećana zemlja (1978., 1988). Postumno mu je objavljen prvi dio političke autobiografije Život u žrvnju (1997) te dramsko-prozna cjelina Istrani (Nova Istra, 1998–2003). Televizijske drame o Juliju Kloviću Croati i Marku Maruliću: Zašto si tužan, Clovio? (1980) i Marule moj (1984) tiskane su u zajedničkoj knjizi Šćavuni (1987). Pisao je i za djecu: Priča o zemlji ilirskoj (1953), tj. Priča o zemlji Iliriji (1981., 1994²). Črnjin kulturološki angažman zastupan je izdanjima: Hrvatska (1976., 5 izdanja na stranim jezicima), jedinstvene Kulturne povijesti Hrvatske (1965., 1978., 1988), prevedene na engleski, ruski, francuski i talijanski, te Knjige o Istri (u suautorstvu s Tonom Peruškom i dr., 1968). Suautor je Velike enciklopedije aforizama (1968). S Ivom Mihovilovićem sastavio je antologiju čakavske poezije Korablja začinjavca (1969) te Čakavčići (1974). Pisao je film. scenarije i knjige snimanja, kritike i komentare, priredio knjigu Zvijezde bez maske (1961) i objavio priručnik za film. odgoj Filmska umjetnost (1962). Prevodio je s talijanskoga i francuskoga: Milijunaški Napulj Edoarda de Filippa (1954), Tri mušketira Alexandrea Dumasa (1966) i dr., a knjiga stihova prepjevana mu je na mletačko-istarsko narječje: Soto el lodogno (1971). Koristio se pseudonimima: Osip Suri, Barba Zvane, Filus i dr.

LIT.: M. Strčić, Istarska beseda i pobuna, I, Pula 1984; M. Stojević, Čr(k)nja o Črnji, Istra, 1989, 1–2; J. Bratulić, Pjesnik Zvane Črnja, Izazov zavičaja, 1990; M. Šicel, Esejistika Zvane Črnje, u: Hrvatski književni obzori, Zagreb 1997; B. Biletić, Bartuljska jabuka, Ogledi o književnom djelu Zvane Črnje, Buzet i Žminj 2001.

B. D. Biletić