antifašizam

antifašizam, pokret protiv fašizma i nacizma, koji se od sred. 1930-ih pojavio u gotovo svim eur. zemljama, i koji je u različitim oblicima otpora okupljao različite političke stranke (demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane i dr.). U Istri se, međutim, pojavio već 1919., istodobno s nastankom prvih faš. organizacija i bio je vjerojatno jedan od prvih u Europi. Pokret nije bio jedinstven čak ni kao formalna grupa politički aktivnih građana. Javlja se u trima oblicima: kao građansko-demokratska, kao radničko-socijalistička/komunistička te kao, dosta brojna ali polit. neopredijeljena, oporba hrv. ruralnoga stanovništva. Marginaliziranost, siromaštvo i osjećaj beznadnosti zaoštren polit. nasiljem utjecali su na izrazitu antifaš. opredijeljenost većine istar. stanovništva. Polit. artikulirana oporba shvaća a. kao borbu za demokraciju i socijalnu pravdu, a mnogobrojno ga hrv. seosko stanovništvo shvaća i kao borbu za nac. oslobođenje. Stanovnici Istre koji su pretrpjeli talijansku faš. represivnu politiku od trenutka okupacije 1918. do ulaska Italije u rat, reagirali su 1940. otvorenim građ. neposluhom, ali i oružanim otporom. Asimilacijska politika tal. uprave provodila se otvoreno i nasilno, negirajući nac. identitet Hrvata i Slovenaca; mnogobrojni su primjeri premlaćivanja, protjerivanja, prijetnji, čak ubojstava onih koji su joj se pokušali oduprijeti. Represivna politika nije uspjela uništiti antifaš. duh istarskoga hrv., slov. i tal. puka. Na selu su ugledniji ljudi među pukom, tzv. narodnjaci, kao nositelji nac. svijesti bili u oporbi i prema fašistima i prema svim tal. strankama, i u toj su se borbi već dokazali i žrtvovali. Fašizmu se protivilo i polit. angažirano radništvo, posebice ono pod utjecajem socijalist. i komun. ideja (sindikati), no oni su organizirali otpor samo u ind. zonama ili u gradovima Puli, Vodnjanu, Rovinju, Raši i Labinu. Antifaš. otpor hrv. puka počeo je već u siječnju 1919., neposredno nakon okupacije tal. vojske. S pojavom faš. skvadri i njihova nasilja, članovi socijalist. a od 1921. i komun. pokreta organiziraju obranu protiv fašista. Hrvatski seljaci napadali su fašiste kod Kanfanara, Rakotula, Tinjana, Lovrana, Funtane, Fuškulina i drugdje po Istri, kad god su im bili ugroženi domovi. U siječnju 1920. u Vodnjanu je došlo do oružanoga sukoba između tal. policije, vojske, fašista i socijalista, u kojemu je poginuo mladić Pietro Benussi, a nekoliko je ljudi ranjeno. Hrvati i Talijani u Istri suprotstavili su se faš. nasilju prije parlamentarnih izbora 1921. u Labinštini (→ Labinska republika) i Proštini (→ Proštinska buna). Potom su se između crvenih komun. (arditi rossi del popolo) i faš. jurišnika (squadre d’assalto) odn. crnokošuljaša (camicie nere) vodile prave borbe na ulicama Pule, Vodnjana, Rovinja, Buja, Bala. Od druge pol. 1920-ih osnivaju se tajne antifaš. organizacije: hrvatsko-slov. → TIGR te tal. organizacije Italia libera i Giustizia e Libertà, među čije su se antifašiste uključili i neki bivši fašisti, socijalreformisti i demokrati, koji su poslije ubojstva gl. tajnika tal. Socijalističke partije Giacoma Matteottija shvatili svoju veliku zabludu. Tal. su komunisti sve do početka II. svj. rata bili slaba oporba faš. režimu, posebice nakon mnogobrojnih policijskih provala. Organizacija TIGR nastala je nakon uvedbe diktature 1926. te u vrijeme zabranjivanja hrv. i slov. društava 1927. Mnogobrojne su se manje autonomne tajne organizacije Trsta, Gorice i Istre uspjele zbližiti te organizirati razmjerno dobro razgranatu tajnu antifaš. organizaciju: dok je tršćanska Borba zagovarala terorizam kao metodu antifaš. borbe, slov. (gorički) TIGR vodio je više politiku okupljanja domoljuba, iako se i on priklonio militantnim istupima. Član TIGR-a → V. Gortan osuđen je i strijeljan 1929. poslije oružane akcije, te postao simbol otpora fašizmu. Na Tinjanštini, gdje je bilo i najveće žarište nezadovoljstva, prosvjedovale su 1931. i žene većinom iz siromašnih obitelji bezemljaša i nadničara što se može okarakterizirati kao pobuna. Otpor fašizmu Istrani su pokazali i sudjelovanjem pojedinaca u Španjolskom građ. ratu 1936–39. na strani republikanaca. Od napada sila Osovine na Jugoslaviju 1941. sve do kapitulacije Italije antifaš. pokret otpora u Istri razvijao se u ilegalnosti zbog represije državnog aparata. Nakon kapitulacije Italije 1943. u Istri se pokreće široki antifaš. narodni ustanak, stvaraju se mnogobrojni oružani partizanski odredi i brigade (→ narodnooslobodilački pokret). Do kraja rata osnivaju se → Antifašistička fronta žena, → Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske, a u ljetu 1944. najbrojnija antifaš. Organizacija Jedinstveni narodnooslobodilački front (JNOF), koji je okupio stanovništvo i postao pokretačem procesa široke politizacije naroda. JNOF je kao udruga NOP-a na najširoj osnovi objašnjavao ciljeve i zadatke pokreta i pripremao stanovništvo na korjenite promjene u procesu stvaranja novoga društva. Posebno se nastojalo na tome da ne postane nalik na komunističke partijske komitete, te je u tom smislu trebao okupljati sve domoljube i »...uglednike koji su bili neaktivni ili su se kolebali...«. U gotovo svim istar. Gradovima djelovale su organizacije NOP-a vrlo uspješno, iako u ilegali. Građanske antifaš. Snage nisu imale svoje organizacije, već su neki tal. Građ. Političari i članovi odbora Comitato di liberazione nazionale (CLN), osnovanoga 1944., ušli u organizacije NOP-a. Mladi su članovi skupina Gruppi d’azione dei patrioti (GAP) otpor usmjeren protiv fašizma i nacizma ostvarili samostalnim terorističkim akcijama. Nastanak CLN-a u Istri može se tumačiti kao odgovor tal. Antifašističkoga građanstva na razvoj NOO-a kao organizacija paralelne vlasti NOP-a na određenom području. U tom smislu tal. Građanstvo nije htjelo dopustiti da NOP prodre i u neke gradove zap. Istre. Prema tal. Autorima CLN su kao tajnu građansku antifaš. Organizaciju u nekim gradovima zap. Istre osnivali odmah nakon 8.IX. 1943. pripadnici tajnih antifaš. Političkih udruga koje su se vjerojatno počele tek okupljati. Među njima je bilo onih koji su bili spremni za suradnju s NOP-om, ali i onih koji su iz nac. I polit. Razloga bili odlučno protiv takve suradnje.

LIT.: F. Čulinović, Revolucionarni pokret u Istri 1921, Zagreb 1951; M. Bertoša, Proština 1921, Antifašistički pokret seljaka jugoistočne Istre, Pula 1972; E. Guagnini, L’Antifascismo Sloveno e Croato durante il ventennio, Qualestoria, Trst, 1976, 2–3; B. Janjatović, Istrani u španjolskom ratu 1936–1939. godine, Pazinski memorijal, 1979, 9; D. Šepić, Talijanski antifašisti u emigraciji i pitanje Julijske Krajine, ibid.; V. Ladavac, Moji zatvori, Pula 1983; S. Zlatić, Odlomci iz sjećanja na tajne organizacije Borba i TIGR, Pazinski memorijal, 1984, 13; D. Vlahov–J. Jelinčić, Pobuna žena na Tinjanštini 1931, ibid., 1987, 15; D. Dukovski, Rat i mir istarski: model povijesne prijelomnice 1943–1955., Pula 2001; M. Mikolić, Istra (1941–1947), Zagreb 2003.

D. Dukovski