egzodus

egzodus (lat. exodus, od grč. ἔξοδος: izlazak; biblijsko izbavljenje Židova iz egipatskoga sužanjstva), odlazak velikoga broja ljudi iz nekoga mjesta. Pojam se koristi za dva velika vala iseljavanja iz Istre: iseljavanje Hrvata i Slovenaca nakon I. svj. rata, kada je Istra bila u sastavu Italije, te iseljavanje mahom Talijana nakon II. svj. rata, kada je Istra pripala Jugoslaviji. Za otprilike četiri desetljeća tijekom dvaju egzodusa iz Istre i bliže okolice iselilo se više stotina tisuća žitelja, uz stalni usporedni proces dolaska useljenika u broju tek nešto manjem od toga (→ stanovništvo).

Do prvog egzodusa došlo je zbog nacionalno-diskriminacijskih postupaka tal. vojno-okupacijskih vlasti, a potom i mjera faš. režima. Na području novoosnovane tal. Julijske Venecije (Gorička, Tršćanska, Istarska, Riječka i Zadarska pokrajina) prije rata (1910) živjelo je 963 315 stanovnika: 42,5% govornika talijanskoga, 33,9% slovenskoga, 16,7% hrvatskoga jezika. Prema povjerljivim izvorima, 1936. tu je bilo 1001719 stanovnika: 60,6% govornika talijanskoga, 25,1% slovenskog, 13,5% hrvatskog jezika. Uzme li se u obzir samo današnji hrv. teritorij (Zadarska te dio Pulske i Riječke pokrajine), proizlazi da je 1910. bilo 355410 stanovnika: 43,6% govornika hrvatskoga, 41,9% talijanskog, 4,0% slovenskoga jezika. Uoči II. svj. rata procijenjeno je da na istom području među 353 983 stanovnika ima 58,4% govornika talijanskoga, 37,4% hrvatskoga i 3,5% slovenskoga jezika. U očekivanju temeljitijih istraživanja, procjene o masovnosti egzodusa Hrvata i Slovenaca iz Julijske Venecije kreću se u rasponu od 70000 do 130 000 emigranata. Neke demografske procjene govore o 53000 Hrvata koji su se u međuratnom razdoblju iselili u Jugoslaviju (Žerjavić). Moguće je rekonstruirati dinamiku iseljavanja. Prvih poratnih godina hrv. đaci i studenti iseljavaju se u Karlovac i Zagreb radi nastavka školovanja na materinskom jeziku. Tada odlazi i hrv. činovništvo (napose oni iz poštanskih ureda i drugih službi) jer su ga tal. vlasti zamjenjivale osobljem iz Italije. Istu sudbinu doživjeli su i pripadnici niza srednjoeur. naroda koji su u Istri, ponajviše u Puli, bili austroug. činovnici. Poslije, tijekom razdoblja faš. vladavine, zbog nasilnih odnarođivačkih mjera, ali i gosp. poteškoća, iseljavaju se i radnici i seljaci. Većina ih odlazi u Jugoslaviju, gdje su raspoređeni po različitim dijelovima zemlje (sve do Kosova i Makedonije), ali znatan broj odlazi i u prekomorske zemlje i zap. Europu. Iseljavanjem nacionalne hrv. i slov. elite, tj. građanstva i inteligencije te dijela svećenstva, onemogućena je bilo kakva šira politička akcija Hrvata i Slovenaca.

Do drugog je egzodusa došlo nakon II. svj. rata, a pogodio je područje koje je Italija izgubila na temelju Pariškoga mirovnog ugovora (1947) i Londonskoga memoranduma (1954). Osim pomicanja državne granice i psihološko-polit. težine činjenice da se prvi put u cijeloj Istri uspostavlja hrv. i slov. vlast, iseljavanje je bilo potaknuto postupcima jugosl. vlasti i tajne policije, revolucionarnim mjerama na svim poljima društv. života te pozivima na iseljavanje koji su stizali iz Italije. Teret faš. razdoblja činio je položaj Talijana još složenijim jer su u Jugoslaviji, ali i kao iseljenici u lijevim krugovima u Italiji nazivani kolaboracionistima i fašistima. Iseljavanje je započelo još tijekom rata, tj. nakon kapitulacije Italije (1943), povlačenjem stanovništva iz ratnim operacijama zahvaćenih područja i odlaskom dijela Talijana doseljenih u Istru za tal. vladavine. Uslijedilo je iseljavanje na samome svršetku rata i tijekom razdoblja do potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora. Tim sporazumom stanovništvu područja koje mijenja državnu pripadnost omogućeno je optiranje, tj. pravo izbora između jugosl. državljanstva i ostanka, ili zadržavanja tal. državljanstva i iseljavanja u Italiju. Prema izvorima hrv. službi unutarnjih poslova temeljem te je odredbe s hrv. teritorija potkraj 1940-ih i poč. 1950-ih iselilo 156000 optanata (97000 punoljetnih i 34 000 maloljetnih osoba, te 20000 osoba iz hrv. dijela STT-a i 5000 otpuštenih iz državljanstva). U Zoni B STT-a egzodus je dosegnuo vrhunac sred. 1950-ih, nakon parafiranja Londonskoga memoranduma. Dio sudionika poratnog egzodusa zadržao se u Trstu, dio je razmješten u stotinjak izbjegličkih logora diljem Italije, a mnogi su se iselili u Ameriku i Australiju. Različite su procjene broja iseljenika: u Italiji se najčešće govori o 350000, a ima i osjetno većih procjena. Novija hrv. demografska istraživanja egzodus procjenjuju na 220 000–225 000 ljudi, odnosno na 188 000 iseljenika s područja koje je pripalo Hrvatskoj. Te su brojke bliske podatcima tal. tijela za zbrinjavanje izbjeglica (Opera di Assistenza ai Profughi Giuliani e Dalmati), koje je popisalo ukupno 201440 imena, a procijenilo je da je to oko 80% ukupnoga broja izbjeglih osoba, tj. da ih je ukupno moglo biti oko 250 000. Problematika svakako zahtijeva dodatna istraživanja. Posljedice iseljavanja vidljive su u popisima stanovništva. U Hrvatskoj je 1948. obitavalo 76 093 Talijana, 1953. god. 33316, 1961. god. 21102, a na istom je području 1910. popisano 149 018 govornika tal. jezika. U Istri je 1945. popisano 56188 Talijana, 1948. god. 34722, 1953. god. 18 981, 1961. god. 14354. Poslije II. svj. rata otišla je većina tal. stanovništva, što je za posljedicu imalo pasivizaciju tal. elite, niz gosp. i društ. promjena te izmijenjeni kult. identitet Istre. U Italiji se od 2004. dan potpisivanja Pariškoga mirovnog ugovora (10. II. 1947) obilježava kao Dan spomena (Giornata della memoria), odnosno sjećanja na egzodus s područja koja su u međuratnom razdoblju pripadala Italiji.

LIT.: V. Žerjavić, Doseljavanja i iseljavanja s područja Istre, Rijeke i Zadra u razdoblju 1910–1971, Društvena istraživanja, 1993, 6–7 (4–5); A. Matossi, F. Krasna, Il »Censimento riservato« del 1939 sulla popolazione alloglotta nella Venezia Giulia, Quaderni del Centro studi economico-politici »E. Vanoni«, Trieste, 1998, 3/4; M. Manin, uredio, Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918–1943), Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb 2001; isti, O povjerljivom popisivanju istarskih Hrvata provedenom 1939. godine (na temelju popisnoga materijala iz 1936. godine), Časopis za suvremenu povijest, 2002., 3;L. Giuricin, Troppe reticenze e giustificazioni nell’interpretazione dell’esodo. Risposta dovuta al saggio dello storico Petar Strčić sulla rivista La Battana, 2002, 39, 143.

M. Manin