Frankopani (Frankapani)

Frankopani (Frankapani), velikaška obitelj. Do XV.st. poznati kao knezovi Krčki, kada u duhu renesanse nastoje svoje podrijetlo vezati uz rim. plemenitu obitelj Frangipani. Prvi je poznati član obitelji knez Krka Dujam (1118–63), a posljednji je živući u Hrvatskoj bio knez Fran Krsto Tržački (1643–71). Kao dvojni vazali (Mletačke Republike i Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva) uspjeli su svoje posjede proširiti diljem zap. dijela Hrvatske te postati nasljednim županima, odn. knezovima (grofovima) u Vinodolu, Modrušu i Gackoj, te vlasnicima Senja, Brinja, Otočca, Slunja, Drežnika, Cetina, Ozlja i niza manjih gradova na tim prostorima. U povijesti Istre traga su ostavili Fridrik III. Krčki (u izvorima se javlja 1310–33), Katarina, kći zadnjega vlasnika otoka Krka Ivana VII. Mlađega (1434–86), Krsto Modruški (1482–1527), te braća Nikola IX. (1586–1647) i Vuk Krsto (1589–1652) Tržački.

Venecija je u svibnju 1331. konačno uspjela obračunati s obitelji → Castropola, zadnjim predstavnicima vlasti istar. markgrofa (tada je markgrofom bio akvilejski patrijarh Pagano della Torre) u juž. dijelu Istre te potpuno zavladati Pulom. Mlečanima je, na poziv dužda Francesca Dandola, svojim banderijem i ratnom mornaricom pomogao Fridrik III. Krčki. Za tu je uslugu nagrađen mjestom podestata u Miljama (potvrđen 17.XI.1331), ali nadoknadu troškova za akciju u Puli (10000 libara) nikada nije dobio. Nakon što je na prijevaran način Mletačka Republika došla u posjed otoka Krka (1480), knez Ivan VII. Krčki bio je prisiljen živjeti s obitelji u Veneciji, gdje mu je za Krk ponuđena godišnja pripomoć od 1000, a kćeri mu Katarini miraz u iznosu od 5000 mlet. dukata pod uvjetom da se uda za mlet. patricija. Ivanu je 1481. uspjelo pobjeći iz Venecije, dok su mu supruga Elizabeta Mauroceno i kći Katarina ostale u Veneciji i prihvatile mlet. ponudu. Katarina se potom dva puta udavala za patricije moćnih mlet. obitelji (prvi joj je suprug bio Francesco Dandolo, a drugi Andrea Foscolo), dobivši kao miraz vlastelinstvo i kaštel Svetvinčenat u Istri. Kako nije imala nasljednika, oporučno je (1520) baštinikom imenovala svoga najbližega rođaka Ivana, sina Bernardina Frankopana Modruškoga. Premda je u oporuci bila riječ samo o posjedima koji su bili dijelom njezina miraza, Ivan i Bernardin nisu se uspjeli domoći Svetvinčenta, već je u Veneciji ostavinskom raspravom odlučeno da taj posjed može naslijediti samo jedna od mlet. obitelji koja je bila rodbinski i ženidbom vezana s Katarinom (Dandolo, Foscolo, Morosini). Naposljetku je vlasnikom postao Pietro Morosini.

U ratu → Cambraiske lige knez i grof Krsto (1482–1527), sin Bernardina Modruškoga, bio je carskim savjetnikom te postojnskim i kraškim kapetanom, a poslije smrti cara Maksimilijana (1519) i kraškim i → rašporskim kapetanom cara Karla te vrhovnim konjušnikom nadvojvode Ferdinanda. Za zasluge stečene u tom ratu od Maksimilijana je 1510. dobio posjed Novigrad (Newhaws, Castel Nuovo), odnosno Podgrad u sjev. Istri, i 1511. grad Postojnu. Kako je bio rašporskim i kraškim kapetanom, nastojao je na svoje stečevine naseliti podložno stanovništvo s osmanlijskim pohodima opustošenih imanja oca Bernardina. U tom je razdoblju Krsto napučio, primjerice, Žejane i Mune. U istar. historiografiji upamćen je kao habsburški vojskovođa koji je 1509. osvojio i razorio Rašpor. Mlečanima je uspjelo preoteti Rašpor 1511., kada su i donijeli odluku da se sjedište kapetana preseli u Buzet i da se rašporska utvrda najvećim dijelom poruši. Protivno odredbama primirja između Venecije i Carstva, rašporski je kapetan Franjo Marcello dao 1513. obnoviti utvrdu, ali ju je Krsto s kapetanom Nikolom Rauberom na prepad nanovo osvojio i dao porušiti do temelja. Krsto je 1514. zarobljen, a Mlečani ga kao najopasnijega habsburškoga vojskovođu nisu puštali na slobodu, premda se za njega nudila golema otkupnina. Uspio je pobjeći tek 1519. Sva su mu imanja u Istri oduzeta kada je prilikom izbora novoga kralja u Hrvatskoj i Ugarskoj stao na stranu Ivana Zapolje, protukandidata Ferdinanda Habsburškoga.

Kao zapovjednici austr. nadvojvode i cara Matije Habsburškoga (1612–19) braća su Nikola i Vuk Krsto Tržački dočekali upad cernide i mlet. plaćenika, koji su uz podršku mnogih mlet. brodica i jedne galije namjeravali uništiti tršćanske solane u Žavlju. Tržački su na čelu hrv. i austr. postrojba, međutim, hametice potukli mnogobrojnu mlet. vojsku (24.XI.1615) i potom krenuli u ratni pohod na područje čitave mlet. Istre. Žavljanska sramota, kako je poraz 1616. nazvao generalni providur Istre Marko Loredan, te pohod Tržačkih, kojemu su se pridružili senjski uskoci i naoružani seljaci austr. dijela Istre, bili su događaji kojima je započeo Rat za Gradišku, poznatiji kao → Uskočki rat.

LIT.: M. Mesić, Krsto Frankapan u tudjini, Rad JAZU, 1870, 13; V. Klaić, Krčki knezovi Frankapani, Zagreb 1901; C. De Franceschi, Il Comune polese e la signoria dei Castropola, AMSI, 1902, 18, 1903, 19 i 1905, 20; M. Bolonić, I. Žic Rokov, Otok Krk kroz vijekove, Zagreb 1977; M. Bertoša, Mletačka Istra u XVI. i XVII. stoljeću, Pula 1986; I. Jurković, Turska opasnost i hrvatski velikaši – knez Bernardin Frankapan i njegovo doba, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti HAZU, 1999, 17.

I. Jurković