Akvilejski patrijarhat

traži dalje ...

Akvilejski patrijarhat (lat. Patriarchatus Aquileiensis), povijesno crkveno-upravno područje sa sjedištem u Akvileji. Nastao je pošto je 552. akvilejski biskup, pod čijom su crkv. upravom bili Istra i istočnoalpski prostor (Norik, dio Recije), došao u sukob s papom i proglasio se 558. patrijarhom (→ istarski raskol, shizma Triju poglavlja). Nakon langobardskog osvajanja sjev. Italije 568, patrijarh se sklonio u obližnji → Grado (pod biz. upravom), te se 607. vratio u okrilje Rimske crkve. U Akvileji je pak (pod langobardskom vlašću) izabran drugi patrijarh s jurisdikcijom nad langobardskom Italijom. Njega je papa priznao 700; sjedište mu je od 735. bilo u Cividaleu (slov. Čedad), a za Karla Velikoga ponovno u Akvileji. Karlo je za patrijarha Maksencija pomogao vratiti stari sjaj sjedištu biskupa iz IV.st. Razgraničio je 811. područje Salzburške nadbiskupije od Akvilejskog patrijarhata, kojemu je pripalo područje hrv. države, Karantanija i Istra (biskupije Pićanska, Pulska, Porečka, Novigradska), tako da je imao veliku ulogu u ranoj crkv. povijesti Hrvatske. Veze hrv. crkvenoga prostora s Akvilejom bile su bogate i višeslojne, a patrijarsi su podupirali feudalizaciju te i sami postali važnim feudalcima. Prijelomno je bilo razdoblje patrijarha Popona (1019–42), koji je obnovio i ponovno posvetio akvilejsku baziliku (dobio je i pravo kovanja novca u Akvileji). Potom je Sigehard (1068–77) imenovan feud. gospodarom Furlanije, Istre i Kranjske (1077). Za Wolfgera (Wolfger von Leibrechtskirchen, 1204–18) patrijarhovoj je vlasti ponovno pridodana feud. jurisdikcija nad Istarskom markom. Njegov nasljednik Bertold (Berthold VII. von Andechs-Meranien, 1218–51., hrv. ban i istarski markgrof, u hrv. historiografiji Bertold V.), prenio je sjedište 1238. u Udine. Za Ludviga II. (Ludwig II. von Teck, 1412–39) područje Patrijarhata osvojila je 1420. Venecija, nakon čega su patrijarsi izgubili svjetovnu vlast (koje se Ludvig III. 1445. i formalno odrekao), ali su zadržali duhovnu. Većina patrijarha u XI–XV. st. bili su njem. podrijetla, a najvažniji među njima iz obitelji von Thurn (tal. della Torre): Raimund (1273–99), Gaston (1316–18), Paganus (1319–32), Ludvig I. (1359–65) te Markvard (Marquard von Randeck, 1365–81). Tal. su podrijetla u tom razdoblju bili Gregorio di Montelongo 1251–69., Ottobono di Razzi 1302–15., Antonio I. Gaetano 1394–1402., Antonio II. Panciera 1402–12. Patrijarh iz Grada prenio je 1451. sjedište i naslov u Veneciju. Akvilejski patrijarhat ukinut je 1751. za pape Benedikta XIV.; posljednji patrijarh bio je Delfin (Delfinus). Od Akvilejskoga patrijarhata osnovane su Udinska biskupija, koja je obuhvaćala mlet. posjede na sjev. Jadranu, i Gorička biskupija, koja je obuhvatila austr. posjede. U polit. i duhovnoj povijesti Istre akvilejski su patrijarsi imali važnu ulogu, poglavito u razdoblju od XI. do XV.st.

R. Matijašić

 

ilustracija
AKVILEJSKI PATRIJARHAT u XI. st.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

Akvilejski patrijarhat. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/akvilejski-patrijarhat>.