Bertold V. Andechs-Meranski

Bertold V. Andechs-Meranski, istar. markgrof, akvilejski patrijarh, ban Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (?, oko 1182 – Čedad, 23.V.1251). Najmlađi sin istar. markgrofa Bertolda IV. Za boravka na ug. dvoru imenovan oko 1206. kaločkim biskupom, u Rimu potvrđen nakon dodatna školovanja u Vicenzi. God. 1209–11. bio je hrv. banom, ali tada nije boravio u Hrvatskoj (iz toga su doba očuvani srebrni banovci denari, među prvim hrv. novcima iz slavonske kovnice). Sa sestrom Gertrudom, ženom kralja Andrije II. Arpadovića, upravljao je hrv.-ug. kraljevstvom za Andrijina pohoda na Galiciju, ali nakon što su ug. velikaši, nezadovoljni njihovim namjesništvom, umorili Gertrudu 1213., pobjegao je iz zemlje. Akvilejskim je patrijarhom imenovan 1218. Dvorsko mu je vijeće 1220. odredilo i prava istar. markgrofa u gospodarstvu, financijama, sudstvu. U Istri je nastojao učvrstiti patrijarhijsku svjetovnu feud. vlast. Zbog toga je imao sporova s Mletcima, u prvo vrijeme zbog trgovine, koju im je već 1222. pogodbom dopustio, potom ponajviše zbog njihove potpore gradovima u osamostaljivanju od njegove feud. vlasti. Gradove nije uspio primiriti povlasticama, te ih je 1225. vojskom prisilio da mu u Puli prisegnu vjernost. Iste su god. njegove postrojbe suzbile i vojsku koruških Andechsa, koja je upala u Istru preko Ćićarije, Lupoglava i Kožljaka te je poharala. Oko 1230. Pula, Poreč, Piran i Kopar sklopili su savez protiv njegove vlasti, no taj se ubrzo raspao. Piran je već 1231. sklopio s njim odvojeni ugovor, a Pula je to učinila 1233. prisiljena carskom vojskom. Napokon su 1238. pregovorima uređeni odnosi između Patrijarhata i gradova Pule, Poreča i Kopra, koji su postigli pravo na slobodan izbor podestata (samo što taj nije smio biti Mlečanin), a potvrđivao ga je patrijarh. Pula se za premoći Bertoldovih pristaša Sergijevaca sukobila s Mletcima zbog nekih davanja, pa ju je dužd 1242. flotom napao, razorio zidine s morske strane i odveo taoce. B. je 1246. boravio u Puli, gdje je uz ostalo riješio neki spor između porečke općine i biskupa. Bio je carski pristaša čak i onda kad je papa izopćio cara, ali je 1249. ipak prešao na stranu pape. Nakon Bertoldove smrti papa je imenovao patrijarhom Grgura, gvelfa nesklona carskoj politici, pa je njem. car potvrdio Piranu i Poreču slobodu izbora gradskih vlasti. Time je ojačao proces osamostaljivanja istar. gradova od feud. gospodara i počeo proces slabljenja feud. moći istar. markgrofova, koji su ujedno bili i akvilejski patrijarsi.

LIT.: C. de Franceschi, L’Istria, note storiche, Parenzo 1879; D. Gruber, V. Spinčić, Povijest Istre i Narodni preporod u Istri, Zagreb 1924; D. Alberi, Istria, storia, arte, cultura, Trieste 1997.

Đ. Križman-Zorić