Gorički

Gorički, feudalni rod, knezovi i utemeljitelji Pazinske knežije. Podrijetlom su iz gornje Koruške, gdje je rodonačelnik, prognani bavarski palatinski knez Aribon imao manje posjede. U prvoj pol. XII. st. uspjeli su postati odvjetnicima (upravitelji crkv. imanja) akvilejskih patrijarha te dobiti Goricu, kamo su prenijeli svoje sjedište i počeli se po njoj nazivati (comites de Goricia, die Grafen von Görz). Prvi se knezovima Goričkim nazivaju braća Majnhard I. i Engelbert I. Kao akvilejski odvjetnici stekli su kroz XII. i XIII. st. mnoge posjede na Krasu, u širem Posočju, Furlaniji i Istri, a od krune posjede u Kranjskoj i Slovenskoj marki. Od XII. do XIV. st. nosili su i naslov palatinskoga kneza. Majnhard IV. (? – 1258) bio je zet posljednjega tirolskoga kneza Alberta III., a nakon njegove smrti (1253) u dva je navrata (1254. i 1263) uspio doći u posjed Tirolskoga kneštva. Njegovi su sinovi Majnhard V. i Albert I. među sobom 1271. podijelili baštinu tako da je Majnhard dobio Tirol, a Albert preostale posjede (u Posočju, Furlaniji, Kranjskoj, Koruškoj i Istri) te otada postoje tirolska i gorička grana Goričkih. Pripadnici obiju grana nosili su naslov knezova Gorice i Tirola, ali s tom razlikom da su stvarni posjed navodili na prvome mjestu. Tirolska je grana potkraj XIII. st. od njem. kralja Rudolfa I. Habsburškog (Majnhard V. bio mu je saveznik u sukobu s češkim kraljem) dobila Kranjsku sa Slovenskom markom i Koruško vojvodstvo. Majnhard V. tom je prilikom stekao i naslov državnoga kneza, jer su G. bili najvažniji habsburški vazali. Druga pol. XIII. i prva četvrtina XIV. st. doba je najveće moći knezova Goričkih. No njihov je posjed (dominium) bio teritorijalno nepovezan, jer se protezao od Tirola i Koruške do Istre, izmiješan s posjedima drugih feud. kuća. Unatoč stalnim nastojanjima, G. nikad nisu uspjeli ostvariti teritorijalnu cjelovitost i povezanost posjeda, stoga i nije postojao jedinstven naziv za njihovo kneštvo. Struktura posjeda bila je raznovrsna: ugl. se radilo o crkv. feudima, dok je najmanje bilo njihovih alodija (posjeda u punom vlasništvu). Bili su vazali kralja, akvilejskih patrijarha, salzburških i ravenskih nadbiskupa te briksenskih, tridentskih, frajzinških, bamberških, tršćanskih, porečkih, novigradskih, pićanskih i puljskih biskupa. Većina je crkv. feuda bila pod njihovom trajnom upravom, pa je investitura bila samo formalna, zbog čega su bili stvarno feudalno neovisni o svojim seniorima nadbiskupima i biskupima. Te su posjede oni davali dalje u feud svojim ministerijalima i vitezovima, ne pitajući seniore za odobrenje. Samostalno vladanje i nastojanje za pridobivanjem novih posjeda često ih je dovodilo u sukob s crkv. seniorima, prije svega s Akvilejom, na čiji su se račun širili u Furlaniji i Istri. Poslije smrti Henrika II. (1323) njihova moć pada i G. gube vodeću ulogu na sjevernojadransko-podalpskom prostoru. Tirolska je grana izumrla smrću Henrika (1335), sina Majnharda V., te su Kranjska sa Slovenskom markom i Koruška pripale Habsburgovcima, a nešto poslije (1363) i Tirol. Članovi goričke grane podijelili su se 1342. tako da su posjedi u Kranjskoj, Slovenskoj marki i Istri pripali istarskoj grani, a preostali goričkoj (u užem smislu). Istarska je grana izumrla 1374., pa su njezin posjed preuzeli Habsburgovci, kao i posjede uže goričke grane nakon što je 1500. umro Leonard, njezin posljednji pripadnik.

Vrlo su rano (između 1191. i 1194) G. postali odvjetnici porečkih biskupa, dobivši u feud Pazin sa širom okolicom (Žminj, Tinjan, Trviž, Kašćerga, Višnjan, Bačva, Vižinada, Ružar). Sukobljavali su se s akvilejskim patrijarhom, koji je kao istarski markgrof bio i obnašatelj javne vlasti. U zadnjoj četvrtini XIII. st. stekli su (Albert II.) kao nasljedni akvilejski odvjetnici ili na druge načine Završje, Momjan, Sovinjak, Rašpor, Lupoglav, Kožljak, Kršan, Barban i Rakalj, no već poč. XIV. st. završilo je njihovo širenje u Istri i uspostavljena posebna uprava za istar. posjede sa sjedištem u Pazinu, gdje su imali svoju palaču. Tako se postupno oblikovala upravno-teritorijalna cjelina koja će se s vremenom početi nazivati → Pazinskom knežijom. Unatoč tomu, G. nikada nisu u svojoj titulaciji navodili Pazin. U diobi 1342. istarski su posjedi (osim Rašpora, koji se uvrštao u Kras) pripali Albertu IV., najstarijemu sinu Alberta III. On je 1364. sklopio nagodbu po kojoj će njegovi posjedi, umre li bez muških potomaka, pripasti austr. vojvodi Rudolfu IV. Habsburškom, što se i dogodilo 1374. Habsburgovci su priznali posebnost Pazinske knežije, te ona Kranjskoj nije bila pripojena, već samo pridružena.

LIT.: P. Štih, Goriški grofje ter njihovi ministeriali in militi v Istri in na Kranjskem, Ljubljana 1994; isti, Goriški grofje in geneza Pazinske grofije, Acta Histriae, 1994, 3.

M. Levak