lončarstvo

lončarstvo, proizvodnja zemljanoga posuđa, jedan od starijih obrta u Istri. Predmeti se izrađuju od mješavine gline i kremenoga pijeska solena, soldana, u jednakim omjerima, i to na lončarskom kolu. Dovršene su se posude sušile 8 do 30 dana, a zatim pekle. Lončarska se proizvodnja razvila u Raklju, Ćukariji, Pavletićima i Zubinima. Rakalj je najpoznatije lončarsko središte u Istri, ali nema pouzdanih podataka kad je u njemu započela proizvodnja. Lončarstvom su se bavile cijele obitelji. Posude su se izrađivale na ručnom lončarskom kolu – vitlu, tehnikom valjušaka; nisu se glazirale, već su se iznutra premazivale slaninom i proključalom vodom kako ne bi propuštale tekućinu. Rakaljski su lončari s natovarenim magarcima obilazili Istru trgujući »miru za miru«, tj. za lonac se davalo onoliko graha, pšenice ili kukuruza koliko bi u nj stalo. Prema naznakama godina proizvodnje, l. u Ćukariji, Svetom Tomi (prema kamenoj keramičkoj peći u ruševini kapelice sv. Tome), odn. Humu, može se pratiti od 1847. do 1947. Upotrebljavalo se nožno lončarsko kolo tako da se stijenka posude oblikovala navlaženom kožom naizmjence iznutra i izvana. Redovito se urezivao datum proizvodnje na loncima većim od 5 litara. Veliki su se lonci ukrasivali samo urezima, lončarija se nije glazirala, a prodavala se na Buzeštini, Pazinštini, Ćićariji i Bujštini. I u selu Pavletići upotrebljavalo se nožno lončarsko kolo, posude se nisu glazirale, a veliki su se lonci ukrasivali valovnicom ili nizom rupica utisnutih prstom. Lončarija se opletala žicom, kako bi se što duže očuvala. Prodavala se na području Poreštine, Bujštine i Buzeštine. Lončarija iz Zubina nema ručke, ali ima dvije do četiri vodoravne pruge, tj. prstena koji služe kao pojačanje ili ukras. Na njima su prstom ili vretenom utisnute rupice. Na posudama su urezani datum, inicijali i pečati. Lončarija se također uvozila u Istru, npr. bukalete tal. lončara i slov. glazirane sklede kranjice.

T. Kocković