grčka pravoslavna zajednica u Puli

grčka pravoslavna zajednica u Puli, potomci doseljenika s ratom ugroženih grč. područja pod mlet. upravom u XVI. i XVII.st. Migracije stanovnika iz Grčke i s grč. otoka prema Veneciji i istočnojadranskim pokrajinama pod mlet. upravom bile su posljedicom temeljitih poremećaja društvenih, gosp., vojnih i dr. prilika nakon gubitka mlet. posjeda i širenja osmanlijske vlasti na Sredozemlju. One su se istodobno poklopile s posebice velikim demografskim krizama u sjeverozap. dijelu Mletačke Republike u XVI. i XVII.st., koje su mlet. vlasti u više pokušaja nastojale ublažiti naseljivanjem svojih podanika s područja ugroženih ratom. Tim je procesom bio zahvaćen i dio istar. poluotoka pod mlet. upravom. Državne vlasti u Veneciji, odn. njihovi odgovarajući lokalni ovlaštenici (puljski providuri, koparski i rašporski kapetani), planski su udomljivali doseljenike na opustošenim područjima uza zap. obalu, od Kopra do Pule. Među poznatijim migracijskim izvorištima bili su otoci Cipar (mjesta Nicosia, Famagusta) i Kreta te poluotok Peloponez (Malvazija i Nauplija). Gdjekad je iz tih krajeva u jednome mahu useljeno i do 100 obitelji s više od 400 članova. Vlasti su neke obitelji smještale u gradska središta, a neke u okolicu, npr. u Poreču i u grad i u obližnja naselja Musalež i Mugebu, a u Puli u prazne kuće kraj Kaštela i u susjedna naselja Marčanu, Vodnjan, Galižanu, Fažanu i Peroj. Iako Grci ugl. pripadaju ist. obredu, dio doseljenika vjerojatno je već u starom zavičaju prešao na latinski obred. Mnogi su se zasigurno podjednako služili grčkim i tal. (mletačkim) jezikom. Tijekom akulturacije, u novoj su se sredini u javnom životu snašli bez većih teškoća. Štoviše, neki su od njih ondje ostvarili uspješne karijere u vojsci, drž. i javnim službama, a posebice u Crkvi, primjerice, tridentski reformatori, puljski biskupi Claudio (1583–1604) i Cornelio (1605–17) Sozomeno (ili Zozomeno), te porečki biskup Cesare de Nores (1573–97), rodom s Cipra. Nešto više teškoća bilo je pri udomljivanju grčke skupine koja je pripadala unijatima, tj. istočnom obredu. Prema mlet. zakonima ta je skupina u pravnom pogledu bila potpuno izjednačena s građanima zap. obreda, iako se u vjerskoj praksi razlikovala od njih, te joj je kao skupini punopravnih građana bilo potrebno osigurati odgovarajuće uvjete (to je već bilo donekle učinjeno u pokrajini Dalmaciji pod mlet. upravom, u Hvaru, Zadru i Šibeniku). Prema odlukama mlet. Senata iz 1573. i 1578., u organizaciji plemića Francesca Calergija, započeo je plan naseljivanja 100 grčkih obitelji (50 iz Cipra, a ostale iz Malvazije i Nauplije) i osnivanja Grčke pravoslavne crkve u Puli. U dogovoru između puljskoga biskupa Barbabianca i providura G. B. Calba doseljenicima je 1579. ustupljena bratovštinska crkva sv. Katarine kraj Kaštela, u blizini katedrale, koja je nakon prostornoga preuređenja i posvećenja sv. Nikoli 1583. zajedno sa zvonikom i grobljem uknjižena kao vlasništvo Grčke pravoslavne crkve u Puli. Tako je utemeljena jedina grčka pravosl. općina u dijelu Istre pod mlet. upravom. Međutim, iako se u XVI. i XVII.st. u Istru doseljivao veći broj pravosl. stanovništva, puljska zajednica nije uspjela okupiti tu pravosl. dijasporu. Teškoće su se pojavile već u početku, ponajprije glede crkv. ustroja, odn. jurisdikcije. Formalno je od 1557. za vjernike grčkoga ist. obreda u Mletačkoj Republici bio zadužen crkv. dostojanstvenik sa sjedištem u Veneciji, koji je nosio naslov philadelphijskoga nadbiskupa. Njegova je uloga u strukturi vjerskih ovlasti bila nejasna, kao i njegov položaj unutar Rimokatoličke crkve, njegov odnos s carigradskim patrijarhom i rim. papom, a nije bilo jasno ni to temelji li se njegova duhovna jurisdikcija na teritorijalnom načelu ili je pak zadužen za sve vjernike ist. obreda u Mletačkoj Republici. Kako u puljskoj skupini nije bilo nijednoga pravosl. svećenika, zajednica je već 1578. poslala u Veneciju Calcerana Rechisiusa i Pietra Muscona da zajedno s vlastima riješe pitanje vjerskoga službenika. Jedan je umirovljeni svećenik načelno pristao doći u Pulu, ali taj se plan nije ostvario, ne zna se je li on u međuvremenu umro ili se predomislio. Ti su se izaslanici s istim pitanjem obratili apostolskom vizitatoru Agostinu Valieru. On im je tri dana nakon susreta pismeno odgovorio da će se za rješenje toga pitanja zauzeti u Rimu u grč. sjemeništu i upozorio ih neka u međuvremenu, dok ne osiguraju stalnoga svećenika, dobro paze da se te funkcije ne prihvati netko tko je »na lošem glasu«, misleći pritom vjerojatno na osobe naklonjene luteranskim idejama. Pitanje svećenika vjerojatno je riješeno u Rimu, u dogovoru s fanarskim krugom. Grčka je zajednica, uz povremena nerazumijevanja i nesporazume lokalne sredine, opstala do smrti posljednjega svećenika Zuanne Mosconasa 1785., kada je brigu o tim pravoslavnim vjernicima preuzela novoosnovana Crnogorska pravoslavna crkvena općina iz Peroja, koja je prešla u sastav Srpske pravoslavne crkve.

A. Štoković