Akvileja

Akvileja (lat. i tal. Aquileia, slov. Oglej), grad u juž. Furlaniji, s opsežnim ostatcima velikog antičkoga grada. Nalazi se na rijeci Nadiži, oko 35km sjeverozapadno od Trsta; 3332st. (2001). Imala je važnu ulogu u povijesti Istre i sjev. Jadrana od II.st.pr.Kr. do XVI.st. Osnovali su je Rimljani kao lat. koloniju (Colonia Latina), 181.pr.Kr., nakon prodora jednoga galskoga plemena iz alpskoga područja prema moru (183.pr. Kr.), kako bi sjev. Jadran zaštitili od plemena i naroda istočnoalpskoga područja. Grad je tako trebao biti važnim rim. nadzornim uporištem na sjev. jadranskom prostoru, pa su iz njega krenule i legije koje su 178–177.pr.Kr. pokorile Histre (→ Histarski ratovi). Bila je važna vojna i logistička baza rim. vojske za osvajanje Ilirika i Panonije. Od 90.pr.Kr. dobila je status municipija, a u Augustovu preustroju države potkraj I.st.pr.Kr. postala je gl. gradom italske → Desete regije. Zbog povoljna položaja na raskrižju pomorskih i kopnenih putova, između Jadrana i sr. Europe (od Akvileje su prema unutrašnjosti išle ceste prema dunavskoj granici), postala je važnim gosp. središtem i nezaobilaznom vezom između sjev. Italije i podunavskih provincija. U nju su vodili svi pom. priobalni putovi i iz Veneta i iz Istre, a od nje su se granale ceste prema sjeveru (Iulium Carnicum, Forum Iulii), sjeveroistoku (Emona, Poetovio), istoku (Tergeste, Tarsatica). S jačanjem gosp. uloge naglo joj je porasla i veličina: u razdoblju najveće snage imala je oko 80000st. na površini od oko 400ha. Po veličini, komunalnoj opremljenosti, umj. zdanjima i dr. bila je metropola sjeveroist. Italije, istočnoalpskoga prostora i sjev. Jadrana. Arheol. istraživanjima otkriveni su ostatci foruma i okolnih javnih građevina (bazilika), trg. luke na riječnoj obali u duljini od nekoliko stotina m (rijeka je bila plovna do sred. II.st.) i mnogih privatnih zgrada ukrašenih podnim mozaicima, te tragovi grad. zidina i kula i grad. vrata. A. je imala teatar, amfiteatar i cirk.

Od sred. II.st. sve joj više prijeti opasnost od prodora barbara, a nekoliko je opsada pretrpjela i u građ. ratovima (III–IV.st.). Dioklecijan je u njoj otvorio kovnicu novca. U ranokršć. doba A. postaje važnim biskupskim sjedištem; Teodor podiže u njoj veliku dvojnu baziliku, poslije više puta proširivanu i dograđivanu. Potkraj IV.st. A. je po veličini četvrti grad Zap. Rimskoga Carstva (prema Auzoniju, veći su bili samo Rim, Milano i Capua), a biskup je dobio nadbiskupski naslov; 381. u njoj je u nazočnosti sv. Ambrozija i sv. Jeronima održan crkv. sabor na kojem je osuđeno arijanstvo. Iz toga je doba velika bazilika s podnim mozaicima, središnji spomenik Akvileje. Nakon hunskoga zauzeća i razaranja 453. više se nikada nije potpuno oporavila, a u VI–VII.st. potresala ju je shizma Triju poglavlja (→ istarski raskol). Kada su je 568. osvojili i opljačkali Langobardi, biskup i dio stanovništva preselili su se u obližnji → Grado na sprudovima lagune. Život se u Akvileji postupno obnavljao u VIII. i IX.st. pod karolinškim utjecajem; novi akvilejski biskup dobio je naslov patrijarha i crkv. jurisdikciju nad sjev. Italijom, dok je gradeški nadbiskup imao crkv. vlast nad obalom i otocima (lagunama). Za patrijarha Popona (1019–42) obnovljena je bazilika, a njegova se crkvena i svjetovna (feudalna) vlast protezala od Ljubljane do Bergama, uključujući Istru. Pod mlet. vlast A. je došla 1420., pod vlast Habsburgovaca 1509., a Italije 1918.

LIT.: G. Brusin, Guida di Aquileia, Padova 1957; S. Tavano, Aquileia e Grado – storia, arte e cultura, Trieste 1986.

R. Matijašić