elektrifikacija

elektrifikacija, izgradnja tehn. sustava za distribuciju el. energije za potrebe rasvjete, ind. pogona i široku potrošnju. Tvrtka → P. Marchesija prva je u Vodnjanu 1899. počela službeno obavljati razdiobu el. energije istosmjernim sustavom za rasvjetu ulica i javnih lokala. Opatija i Volosko elektrificirani su 1896 (Poduzeće »Albert Jordan« iz Beča). U Puli je el. tramvaj pušten u promet 24. III. 1904. od želj. kolodvora do Sv. Polikarpa, a 25. IV., za potrebe jednoga skladišta u ulici Zaro, proradila je prva privatna el. rasvjetna instalacija koja je imala žarulje sa žarnom niti OSMIO, i koja se napajala izravno iz grad. elektrane. Aktiengeselschaft für elektrotechnische Unternehmungen iz Münchena i građev. poduzeće → J. L. Münza iz Beča osnovali su 25. V. 1904. dioničko društvo za elektrotehn. instalacije. Pulskom elektranom upravljalo je komunalno poduzeće Officina Elettrica Comunale di Pola. Prva el. rasvjeta u javnom prostoru proradila je 30. III. 1905. u kavani Secession Edoarda Cerlenizze u ulici Barbacani (danas Anticova); imala je četrdesetak žarulja i isto toliko plinskih rasvjetnih tijela. Javna rasvjeta s dvjema probnim armaturama i žaruljama sa žarnom niti puštena je u pogon 22. XII. 1906. kraj Zlatnih vrata nasuprot ljekarne Rodinis, što je označilo početak primjene novoga sustava javne rasvjete i postupno napuštanje plinske rasvjete. El. javna rasvjeta bila je u serijskom spoju i takva je ostala sve do 1961., najprije kao istosmjerna, a 1922–24. uvedena je izmjenična struja. El. tramvajska mreža izgrađena je 1908. u Opatiji (od Matulja do Lovrana), a za prijenos istosmjerne struje od 750 V koristili su se isti stupovi s vodovima od 110 V i za javnu rasvjetu. Opatija je 1918. imala 28 trafostanica (TS), oko 20 km kabela od 5 kV, 9,3 km niskonaponskih kabela, 15 km niskonaponskih nadzemnih vodova i 7,5 km niskonaponskih kabela javne rasvjete. Na zasjedanju pulske općinske skupštine 1919. spojile su se Officina Comunale del Gas e Acquedotto i Officina Elettrica Comunale di Pola u Stabilimento Comunale Officine del Gas, di Elettricità e Acquedotto. God. 1921. osnovano je privatno poduzeće Società Elettrica Istriana (SEI). To je društvo od Società Elettrica della Venezia Giulia (SELVEG) naručilo izradbu projekta dvostrukoga dalekovoda (DV) od 50 kV, dugoga 102 km, od TS Opčine (Opicina kraj Trsta) do rasklopišta i transformacija u Karojbi, Savičenti i Gregovici (Pula). Izgradnja dalekovoda i rasklopišta počela je 1923., radovi su završeni 1924., pa je 1925. započela opskrba el. energijom iz hidroelektrana na Soči, najprije iste godine za TS Gregovica od 50/10 kV, potom 1926. za TS Karojba i na kraju 1928. za TS Svetvinčenat. SEI je 1926. gradio DV od 27kV, koji je povezivao TS Opčine s mjestima sjeverozap. Istre (Kopar, Izola i Portorož), gdje se provodila transformacija na 10kV prema Sečovlju do Buja i poslije se spajao s DV od 10KV, koji je dolazio od trafostanice DV Karojba od 50/10kV. U ožujku 1939. DV Portorož–Sečovlje–Buje od 10 kV prešao je na 27 kV s transformacijom u Bujama na 27/10 kV. Dalekovodi od 10 kV iz TS Gregovica–Karojba i Savičenta razvijaju se 1925., 1928. i 1932., a 1928. izgrađen je dvostruki DV od 50 kV Savičenta–Štalije te TS od 50//10 kV Štalije, što je označilo početak elektrifikacije rudnika i Labinštine. God. 1939. izgrađeni su termoelektrana Vlaška, dvostruki DV od 50/10 kV Štalije–Vlaška–Krapan–Podlabin s TS od 50/10 kV Krapan i 50/6 kV Podlabin. Iste je godine izgrađen DV od 132 kV (u privremenom pogonu od 50 kV) Matulji–Podlabin i time je zatvoren istarski 50-kilovoltni prsten. Idućih godina dovršene su visokonaponske i niskonaponske distribucijske mreže u naseljima te pojačane mreže na području Labinštine. Organizacijske promjene dovele su do spajanja SEI-a sa SELVEG-om 14.III.1935., a novo poduzeće SELVEG djelovalo je na cijelom području Istre do 1947. te na području Slobodnoga Teritorija Trsta (STT) do 1954. Električno poduzeće Hrvatske (ELPOH) osnovalo je 1946, Pogon za Istru sa sjedištem u Podlabinu, ali je el. energijom opskrbljivao samo područja Labina i Raše. Zap. je Istra dobivala el. energiju od poduzeća SELVEG, a Zona B od Električnog poduzeća za Istru, Rijeku i Slovensko primorje (ELPRIS). S odlaskom savezničke uprave iz Pule u rujnu 1947. imovinu i poslovanje SELVEG-a preuzelo je Elektroprimorje Rijeka, koje je u Puli osnovalo područni ured. U Puli je 20.XII.1950. osnovano poduzeće → Elektroistra. U siječnju 1951. u Bujama je počelo s radom poduzeće Progres, koje se bavilo i opskrbom el. energije, a iz njega je u lipnju iste godine stvoreno poduzeće Elektrovod za opskrbu strujom i vodom. El. energija kupovala se od SELVEG-a iz Trsta. Potom se 1963. opskrba strujom odvojila u posebno poduzeće Elektra Buje, a ono je u lipnju 1963. pripojeno Elektroistri Pula kao pogon sa samostalnim obračunom.

LIT.: Elektroistra u povodu obljetnice elektrifikacije 1900–’45, ’50–1990, Pula 1990; 50 godina Elektroistre, Pula 2000; J. Moser, Pregled razvoja elektroprivredne djelatnosti u Hrvatskoj 1875–2000, Zagreb 2003.

D. Brajković