apokrifi

apokrifi (grč. ἀπόκρυφος: skriven, tajan), raznovrsni srednjovj. spisi koji su svojim sadržajem povezani s biblijskim knjigama, ali nadopunjeni maštovitim pričama o događajima koji se u Bibliji ne spominju. Nisu prihvaćeni ni u žid. ni u kršć. kanon biblijskih knjiga, a bili su omiljeno vjerničko štivo. Kao i Biblija dijele se na starozavjetne spise: o stvaranju i životu prvih ljudi, o starozavjetnim poglavarima i o starozavjetnim viđenjima, te na novozavjetne, koji obuhvaćaju: evanđelja, poslanice, djela apostolska i apokalipse–vizije. A. su ponajprije u hrv. književnost, pa tako i u Istru, pritjecali iz starosl. matice, prijevodima iz grč. izvora, a već od najdublje starine i iz zapadnih, tj. lat. i tal. te češ. izvora. Tako su hrvatskim posredovanjem zap. apokrifi prenošeni u druge slav. sredine. Premda na hrvatskom prostoru nisu nastali originalni apokrifi, kreativnost pisaca i prevoditelja očitovala se na jezično-izražajnom planu te u zahvatima na samom tekstu prijevoda. Najstariji su a. poznati na istarskom području: Djela Pavla i Tekle, Apokrif o krsnom drvetu, Legenda o Eustahiju, Život Adama i Eve, Apokrif o Noji i lozi, Abrahamova smrt, O prekrasnom Josipu, Djela apostola Petra i Andrije, Mučenje Jakova Perzijanca, Nikodemovo evanđelje, Djela apostola Ivana, Smrt Bogorodice Marije, Djela Andrije i Mateja u gradu ljudoždera, Baruhova apokalipsa, Pavlova apokalipsa i dr. Ponajčešće su očuvani samo djelomice, a zapisani su na Pazinskim fragmentima s poč. XIV.st., u Petrisovu i Oxfordskom zborniku iz XV.st., u Žgombićevu iz XVI.st., Tkonskom iz XVII.st. i dr. Istra je bila sastavni dio jedinstvenoga hrv. kult. područja, a po jezičnim odlikama pripadala je čakavskomu krugu. Međutim, često su se u apokrifne i ostale tekstove u glagoljskim zbornicima na čak. jezičnu osnovicu unosili i kajkavski elementi, ostvarujući hibridnim zahvatima u jezik bolju komunikativnost tekstova unutar hrv. područja i ujedno svjedočeći o njegovoj povezanosti. Apokrifne priče prešle su i u pučku usmenu književnost, a bile su i često nadahnuće onodobnih umjetnika, pa je njihovo poznavanje nužno za interpretaciju mnogih slikarskih i kiparskih djela.

LIT.: V. Štefanić, Hrvatska književnost srednjega vijeka, PSHK, 1, Zagreb 1969; E. Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Povijest hrvatske književnosti, 2, Zagreb 1975; D. Fališevac, Hrvatska srednjovjekovna proza, Zagreb 1980; E. Hercigonja, Nad iskonom hrvatske knjige, Zagreb 1983.

A. Diklić