baladur ili balidor

baladur ili balidor (tal. ballatoio), arhit. element, u naravi otvoreni ili natkriveni vanjski hodnik ili terasa sa stubištem na razini prvoga kata, redovito građen izvan gabarita građevine. Naziv potječe od lat. bellatorium, borbene galerije (konzole) na ratnim galijama, a pučkoetimološki je povezan i s tal. riječju ballare (plesati). Tipični je element starijega tipa istar. ruralne kuće (→ narodno graditeljstvo), nositelj njezina vizualnog identiteta; kao prostor koji dijeli unutarnji i vanjski svijet bitno je mjesto društvenoga dodira s okolinom. Iako se njegov nastanak povezuje uz proces prerastanja jednoprostorne prizemnice (starosl. model iz pradomovine) u ekonomičniji i suvremeniji oblik dvokatne kuće, iz dosadašnjih istraživanja nije moguće jednoznačno utvrditi postoji li i u lokalnom ant. naslijeđu sličan model, koji su novi stanovnici mogli prihvatiti. Stoga bi, imajući u vidu rasprostranjenost ganjka u narodnoj arhitekturi predalpskoga, dinarskoga i dijela panonskoga prostora, trebalo dopustiti mogućnost da je riječ o autohtonoj formi, koja se sa slav. stanovništvom proširila i u dio sjevernoitalskoga prostora. Općeprihvaćena je pretpostavka da je b. u urbane prostore preuzet iz ruralnih, vjerojatno u XII. st. Pojavljuje se na glavnom (pristupnom) pročelju kuće i položen je, zajedno sa stubištem, usporedno s nosivim zidom. U rjeđim slučajevima, a posebice kod nizova zgrada, pristupno je stubište položeno okomito na pročelje; katkada stubište može biti položeno i uz zabatni zid zgrade, ali s baladurom na gl. pročelju. B. je redovito širine stubišta, ili je tek nešto širi od njega, ali može biti i dvostruko širi od stubišta i gotovo kvadratne osnove; u takvim se slučajevima često natkriva jednostrešnim krovom (takav se arhit. element na Vodnjanštini naziva liago). Materijal za gradnju uglavnom je grubo tesani kamen, a u urbanim prostorima zamjenjuje ga finije obrađeni tesanac ili klesanac. Kad je b. natkriven, drveno krovište uglavnom nose zidani kameni stupovi, rjeđe klesani stupovi iz jednoga komada kamena, a još rjeđe drveni stupovi, koji su učestaliji na sjev. perimetru pojave istar. ruralne kuće, prema tršćanskom i slov. Krasu. U konstruktivnom smislu, stube su često konzolno uzidane u nosivi zid, a u razvijenom obliku u nosivi zid kuće i parapetni zid stubišta.

LIT.: M. Perossa, Prostorsko stanjovanjska kultura Istre v okviru regionalne stanovanjske kontinuitete (doktorska disertacija), Ljubljana 1993.

B. Nefat