Buje

Buje (tal. Buie), grad u sjeverozap. Istri, sjedište gradske uprave, središte → Bujštine (45°24′N; 13°39′E; 222m nadm. vis.); 3001st. (2001). Nalazi se u brežuljkastu krajoliku između Mirne i Dragonje, na drž. cesti Pula–Kopar–Trst (D21), na raskrižju županijskih cesta za Umag, Novigrad, Momjan, Grožnjan, Kaštel i Buzet. Važno je cestovno čvorište, razvijene su trgovinska i uslužna djelatnost te prerađivačka industrija (ind. ukrasnoga kamena i betonskih proizvoda, elektronika). Sjedište je škola i kult. ustanova (hrv. i tal. osnovna škola, srednja škola, etnografski muzej, koji uz etnografsku ima i zbirku tradicionalnih zanata). Okolica je plodna i pogodna za poljodjelstvo: vinova loza (vinski podrum iz 1905), voće, masline, žitarice.

Pov. središte grada nastalo je na prapov. gradini, koja je ponovno naseljena u kasnoantičko doba kao pribježište, te je refugij iz razdoblja seobe naroda prerastao u utvrđeno srednjovj. naselje. Prvi se put spominje 981. kao Castrum Bugle u povelji Otona II., akvilejskog patrijarha. Potom ga 1412. zauzimaju Mlečani, pri čemu su srušene gradske zidine, koje su nekoliko desetljeća poslije ponovno izgrađene. B. su zadržale pov. sliku utvrđenoga grada na uzvisini. U starome dijelu raspoznaju se obličja srednjovj. obrambenoga prstena, zidina i kula. U blizini, na starom groblju izvan grad. zidina, nalazi se crkva sv. Martina, s visokorenesansnim portalom. Župna crkva sv. Servula monumentalnih arhit. oblika i inventara jedan je od najznačajnijih spomenika kasnobaroknoga razdoblja u Istri. Nakon rušenja prethodne, pravilno orijentirane trobrodne crkve, njezinu je izgradnju 1754. počeo G. Dongetti, a 1768. nastavio A. Naiber. Nedovršeno pročelje svjedoči o prilikama u doba kasne mlet. uprave. Visoko na pročelju sekundarno je smještena romanička skulptura anđela, a u gradnji su korišteni dijelovi prvotne crkve. Unutrašnjost je dvoranski koncipirana, s bogatim ukrasima (gl. i dva bočna oltara piranskoga majstora G. Albertinija, sa skulpturama sv. Servula i sv. Sebastijana mlet. kipara G. Marchiorija). Slike pokraj gl. oltara (Čudo sv. Servula i Mučenje sv. Sebastijana) pripisuju se G. Camerati, mlet. slikaru prve pol. XVIII.st. Orgulje, koje s pjevalištem čine jedinstvenu kompoziciju, izrađene su u radionici G. Callida (1791). Promjena orijentacije župne crkve zahtijevala je znatnija rušenja javnih zgrada na gl. gradskom trgu. Preostao je samostojeći zvonik započet u kasnogotičkom, a dovršen u baroknom razdoblju. Od prvotne urbanističke matrice očuvana je i baza stupa za zastavu iz XVII.st. te patricijska kuća s kraja XV.st., koja sa zap. strane zatvara trg. Unutar zidina očuvani su nizovi kuća iz razdoblja renesanse i baroka. Odlikuju se bogato ukrašenim prozorskim otvorima, portalima i krunama vodosprema. Srednjovj. crkva sv. Ivana Evanđelista barokizirana je u XVIII.st. U zap. dijelu grada nalaze se ostatci crkve Sv. križa. Izvan srednjovj. obrambenog prstena, u neposrednoj blizini gl. ulaza u stari grad, nalazi se crkva Bl. Djevice Marije, barokni zvonik koje skladno nadopunjuje konture grada iz smjera juga i jugoistoka. Na njezinu sjev. zidu očuvan je prvotni, renesansni glavni portal iz 1497., s natpisom koji spominje donatora Pavla Račicu. Poput niza drugih primjera istovrsne arhit. dekoracije s naivnim figuralno-vegetabilnim motivima u Bujama, portal se pripisuje klesaru → Mateju iz Pule. U bogatoj crkv. opremi ističe se renesansna skulptura Bogorodice s Djetetom P. Campse i G. iz Malinesa, pozlaćena kovana rešetka, pala s prikazom Bogorodice sa sv. Maksimom i sv. Pelagijem biskupom te Luigijem Gonzagom (G. Pittoni, 1740), ciklus od 8 slika s biblijskim prizorima (G. della Vecchia, 1711) te slike F. Zanelle iz druge pol. XVII.st. Drvorezbareno oslikano pjevalište iz prve pol. XVII.st. krase tri ulja na platnu bassanovske orijentacije, s temama marijanskoga ciklusa. Frescal, okoliš crkve opločen je i obrubljen manirističkom balustradom. Juž. dio podgrađa s crkvom Bl. Djevice Marije u novom je vijeku bio utvrđen novim obrambenim prstenom. Ulaz u predziđe očuvan je ispod kuće u kojoj je smještena etnografska zbirka. Nizovi kuća u jugoistočnom i jugozap. podgrađu nastajali su tijekom XIX. i poč. XX.st. Iz razdoblja potkraj prve pol. XIX.st. potječe nekoliko klasicističkih palača.

Buje i okolica u novije su doba zanimljivi i za turist. projekte (hotelski i apartmanski smještaj, vinski podrumi, gastronomska ponuda, lovni turizam, jahački sport), posebice u rujnu, kada se održava tradicionalni Praznik grožđa.

LIT.: Bujština Il Buiese, Buje 1985; Acta Bullearum, Zbornik, I, Buje 1999; C. Ugussi, L. Limoncin Toth i L. Moratto Ugussi, Buje i okolica, Buje 2000.

M. Bradanović