čakavsko narječje u Istri

čakavsko narječje u Istri, skupina dijalekata čak. narječja hrvatskoga jezika koji su se razvili i udomaćili u Istri. Prije migracija izazvanih prodorom Osmanlija na Balkan u XIV.st u Istri su postojala dva autohtona čak. dijalekta: ekavski, u kojem se razlikuju središnjoistarski i sjeveroistočni istarski, s pazinskim, labinskim, žminjskim i boljunskim govorima, te buzetski dijalekt. Na kraju XV. st. i u XVI. st. pojačavaju se seobe. Uz potporu mlet. vlasti mnogi migranti dolaze u Istru, opustošenu unutrašnjim ratovima i pošastima. Doseljenici, ugl. iz južnijih dijelova Hrvatske te Like i Krbave, koji su se naselili na prostore bez stanovništva ili na one s manjim brojem starosjedilaca, prenijeli su u Istru nove dijalekte južnije provenijencije. Među tima: 1) ikavsko-ekavski dijalekt, odn. sjeverozap. istarski poddijalekt juž. ikavskoga dijalekta, u kojem su dobro očuvane jezične značajke ikavske čakavštine Šopota, Benkovca i Zemunika u zadarskoj okolici; 2) ikavsko-ekavski dijalekt, odn. nekoliko skupina govora s različitih prvotnih prostora središnjega ikavsko-ekavskoga dijalekta: opatijskokraška skupina (govori Muna Velih, Muna Malih, Pasjaka, Šapjana i Brdca) podrijetlom iz Like i Krbave, čepićka skupina u klinu koji se proteže od zaleđa Učke do Pazina (otkrio ju je i opisao M. Małecki, ali joj podrijetlo nije poznato) te nedavno otkrivene tri skupine u Ceranšćini, Mrkošiću i Boškariji južno i jugoistočno od Žminja, također nepoznata podrijetla; 3) u jugozap. Istri i u Vodicama novi je istarski ikavski štakavsko-čakavski postmigracijski dijalekt složene strukture u kojoj gl. jezični sloj čine značajke ikavske čakavštine iz zadarskoga zaleđa, ali su održane i značajke asimiliranih ikavskih štakavskih štokavaca podrijetlom iz makarskoga (podbiokovskoga) kraja, koji su u Istru stigli u migracijskome valu s čakavcima ikavcima, a u većem ili manjem broju i jezične značajke starosjedilačkih čakavaca ekavaca.

Zanimanje za istar. čakavske idiome javlja se na kraju XIX. st., a pojačava se na poč. XX. st., kada R. Strohal i I. Zgrablić u svojim raspravama daju prve pokušaje opisa jednoga mjesnoga govora. God. 1912. A. Belić započeo je zajedno s B. de Courtenayem opsežnija istraživanja govora u Istri. Obuhvatio je gotovo cijelu Liburniju, znatan dio sr. Istre (Labin, Sv. Nedelja, Čepić, Gračišće, Žminj, Pazin) te Grdoselo, Kanfanar i Premanturu. Ta istraživanja, međutim, nisu pružila cjelovitu dijalektnu sliku Istre. Prvu cjelovitu klasifikaciju i znan. opis svih govora u Istri, poglavito čak. dijalekata (posebice vodičkoga), sastavio je 1916. Josip Ribarić. U raspravi O istarskim dijalektima: razmještaj južnoslovenskih dijalekata na poluotoku Istri s opisom vodičkoga govora (Pazin 2002) govore u Istri dijeli na romanske i južnoslavenske. Južnoslavenske dijeli na one starosjedilačkoga i one došljačkoga stanovništva. Među »južnoslavenske dijalekte« starosjedilačkoga stanovništva ubraja: kajkavski dijalekt istar. Slovenaca, kajkavsko-čakavski prijelazni dijalekt i sjevernočak. dijalekt starosjedilačkih Hrvata u Liburniji i sr. Istri. Dijalekti su došljačkoga stanovništva: pretežno ikavski čak. dijalekt na kraškoj visoravni, ikavsko- -južnočakavski dijalekt, štokavsko-čakavski prijelazni dijalekt tzv. Slovinaca. Došljačkim idiomima pripada i crnogorski jekavsko-štokavski dijalekt Peroja. Drugi, opsežan znan. opis istarskih idioma objavio je u Krakovu 1930. Mieczysław Małecki u raspravi Przeglᾳd słowiańskich gwar Istrji (sažeti pregled istraživanja objavio je 1935. na hrv. jeziku). Govore u Istri dijeli na tri osnovne skupine: čakavsku, štokavsku i slovensku. Čakavska skupina obuhvaća: liburnijske govore (Liburnija); središnje govore s tipovima: žminjsko-pazinskim, labinskim, boljunskim; čepićki govor (okolica Čepićkoga jezera); ćićki govor s munskim tipom (Velike Mune i Male Mune) i govorom Skadanjšćine. U štokavskoj skupini razlikuje tri tipa govora: vodnjanski, ćićki i perojski. Slovenska skupina obuhvaća čiste slov. govore s tipovima: dekanskim, pomjanskim u sjeverozap. Istri i slovensko-čakavskim u okolici Buzeta i juž. dijelu Ćićarije.

Uzevši kao kriterij raspodjele čakavskih dijalekata refleks jata (ě), starohrv. konsonantske skupine št', žd' i naglasak (ali samo uvjetno, jer se naglasak ne podudara s jatom), D. Brozović podijelio je čak. narječje na šest dijalekata, od kojih se njih pet prostire u Istri:

Buzetski ili (gornjomiranski dijalekt) govori se u sjev. dijelu kopnene Istre. Zbog neposredne blizine granice sa Slovenijom on ima i specifičnih veza sa slov. jezikom. Uz druge specifičnosti u vokalizmu čuva jat kao poseban fonem ẹ, a umjesto upitno-odnosne zamjenice ča govori se kaj. → Jugozapadni istarski ili štakavsko-čakavski dijalekt migracijski je ikavski dijalekt s prvotnim staništem u Dalmaciji. Teritorijalno je najrašireniji: proteže se zap. istarskom obalom južno od donje Mirne, a pripada mu i vodička oaza u sjeveroist. Istri. U idiomima krajnjega juga zap. obale (premanturski tip) veći je udio štokavskih elemenata. Upitno-odnosna zamjenica što glasi ča. → Sjevernočakavski ili ekavskočakavski dijalekt jedan je od najstarijih tipova čak. narječja. Pripadaju mu istočnoistar. govori od ušća Raše na sjever, okolica Žminja i pazinski kraj u srednjoj Istri. → Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski čakavski dijalekt najraspršeniji je među čak. dijalektima. Govori se na otocima od Krka i Lošinja do Ugljana i Dugog otoka, na kopnu od Kraljevice do Novoga Vinodolskoga, a zahvaća još i Senj. Pripadaju mu i svi govori u unutrašnjosti, lički i pokupski, a također i najveći dio Gradišća. Prema Ribariću, tim dijalektom govore žitelji Velih i Malih Muna, Maloga Brguda, Lipe, Rupe, Šapjana, Pasjaka i Brdca te u još sedam slov. mjesta: Obrovu, Podgradu, Račicama, Podbižama, Staradu, Poljanama i Skadanjšćini. Iva Lukežić čakavski ikavsko-ekavski dijalekt identificira na Opatijskome krasu i u unutrašnjosti Istre zapadno i jugozapadno od Učke. Prvu skupinu ikavsko-ekavskih govora nalazi u šest sela (kao i Ribarić), ali ne i u mjestima Lipa, Rupa i Brce. Drugu skupinu od dvadesetak sela, koju je M. Małecki nazvao »čepićkom«, čine govori na prostoru iza Učke, unutar granice kojoj je na sjeveru Šušnjevica, na istoku Kožljak, na jugozapadu Milotski Breg, a na zapadu Zarečje. → Južnočakavski ili ikavskočakavski dijalekt govori se na otocima od Pašmana na zapadu do Korčule i Visa na istoku, na čak. dijelu poluotoka Pelješca te na dalm. kopnu od Novigrada i Privlake do ušća rijeke Cetine. Migracijski govori toga dijalekta nalaze se u sjeverozap. Istri između donje Mirne i Dragonje, s jednim pojasom južno od Mirne, a pripada im i južno Gradišće.

Do kraja XX. st. radom mnogobrojnih istraživača, poglavito M. Hraste, D. Brozovića, B. Finke, M. Moguša, P. Šimunovića, nastao je niz opisa mjesnih govora, utvrđeni su svi dijalekti u Istri i njihove granice, izrađena je nova dijalektna karta. Istraživanjem M. Hraste određene su granice i opisani jugozap. istarski ili štakavsko-čakavski dijalekt te sjeverozap. ikavski. Ta su dva dijalekta najmanje istražena. Od 1980-ih opisano je nekoliko mjesnih govora (Marčana, Krnica, Rakalj, Medulin, Premantura, Štokovci, Bibići) ili skupina mjesnih govora (govor Barbanštine – L. Pliško, Rovinjštine – B. Crljenko). Buzetski ili gornjomiranski dijalekt opisao je P. Šimunović. Iz toga su doba i istraživanja nizozemske dijalektologinje J. Kalsbeek te J. Lisca. Sintetska rasprava uz Čakavsko-njemački rječnik P. Šimunovića i R. Olesha upotpunjuje sliku svih dijalekata u Istri. Srednjočakavski ili ikavsko-ekavski dijalekt opisala je I. Lukežić. Spoznaje o tom dijalektu u Istri proširile su O. Matika Paus, N. Peršić i S. Vranić, koja je dala i cjelovit opis sjevernočakavskog ili ekavsko-čak. dijalekta i njegovih četiriju poddijalekata.

Lit.: D. Brozović, O rekonstrukciji predmigracionog mozaika hrvatskosrpskih dijalekata, Filologija, 1963, 4; B. Finka, Čakavsko narječje, Čakavska rič, 1971, 1; M. Moguš, Čakavsko narječje. Fonologija, Zagreb 1977; B. Finka, M. Moguš, Karta čakavskog narječja, Hrvatski dijalektološki zbornik 1981, 5; M. Malecki, Slavenski govori u Istri, Rijeka 2002.

L. Pliško