Ćićarija

Ćićarija (tal. Ciceria, Monti della Vena), brdovita visoravan u sjev. i sjeveroist. kopnenom dijelu Istre, pruža se u dinarskom smjeru od sjeverozapada (zaleđe Trsta i Kopra) na jugoistok (zaleđe Rijeke i Opatije). Duga je oko 45km, a široka 10 do 15km (površina oko 500km²), prosječno visoka 700 do 800m. Njezin je zeleni pokrov isprekidan bijelim liticama, pa se taj dio Istre naziva i Bijela Istra u užem smislu. Nema izrazitih međa: na ist. strani granica joj je uz cestu Kastav–Matulji–Veprinac–Vranja prema prijevoju Poklon. Istočnije od toga na nju se nadovezuje liburnijski prostor što se pruža uz opatijsku rivijeru. Sjeverozap. granica prostor je tršćanskoga Krasa i Brkina, sjeverna je međa Ćićarije hrbat usporedan s cestom Rijeka–Trst (Brgud–Šapjane–Podgrad–Obrov–Materija–Kozina), a južna je granica između vapnenačke i flišne podloge (Vranja–Lupoglav–Roč–Buzet–Sočerga–Črni Kal). Morfološko je obilježje toga područja planinski niz uzvisina i udolina položenih u dinarskom smjeru, kojem su u podlozi naslage fliša preko kojih su tektonskim pokretima klizno navučene starije vapnenačke naslage pa je time Ć. dobila specifičnu ljuskavu strukturu. Iznad tih su navlaka zaravnjene terase koje oblikuju udoline s pašnjacima i šumskim pokrovom. Izdignuti dijelovi vrhunaca vapnenačkih naslaga ugl. su ogoljeli i imaju vertikalne odsjeke na mjestima gdje su »čela« navlaka preko flišolike podloge. Tektonskim pokretima nastao je niz poleglih bora, navlaka i pokrovima slična navlačenja što prostor Ćićarije čini vrlo složenim. Gl. dio oblikovan je kao niz uporednih grebena s udolinama i terasama između njih, na kotama 500 do 800m, u kojima su mala polja s nepropusnim naslagama i naseljima. Sjev. greben (Rožič, 819m; Slavnik, 1028m; Glavičorka, 1083m; Ribnik, 1023m; Jenčarija, 881m) široko je područje s mnogo vrhova visokih oko 700 do 800m. Jedine su poprečne komunikacije Vodice–Obrov i Mune–Starad. Srednji greben (Glavica, 1037m; Šija vrh, 1241m; Lisina, 1185m) proteže se samo na ist. dijelu Ćićarije, a zbog teško prohodna terena nema poprečnih cestovnih pravaca. Juž. greben (Žbevnica, 1014m; Brajkov vrh, 1092m; Orljak, 1106m; Veliki Planik, 1272m) relativno je blago položen, a završava s visoravni koja se s prosječne vis. oko 500m do 650m naglo spušta prema flišnoj Istri. Presijecaju ga ceste Buzet–Brest–Dane i Lupoglav–Lanišće. Manji dio (sjeverni) nalazi se u Sloveniji, a veći (južni) u Hrvatskoj, pa takvom rasporedu odgovaraju sastav stanovništva i govorni jezik. U Žejanama je očuvan → istrorumunjski govor (→ Ćići). Niska gustoća naseljenosti (7st. na km², 2001) uvjetovana je krškim obilježjem tla, gosp. nerazvijenošću, slabom prometnom povezanošću i oštrom klimom. U Istarskoj županiji u općini Lanišće 14 je naselja sa samo 398st. (2001), a u Primorsko-goranskoj županiji u općini Matulji od 23 naselja te općine s 10445st. (2001) desetak je na Ćićariji s 3020st. (2001), tako da danas ondje živi ukupno samo 3418st.; bave se ugl. sitnim stočarstvom (ovčarstvo) i nešto malo poljodjelstvom za osobnu potrošnju. Radno aktivno stanovništvo živi većinom u naseljima iz kojih se može brzo doći u veća središta (Buzet, Opatija, Kopar); dobna struktura pokazuje vrlo staru populaciju. Pokušaji otvaranja pogona ili organizirane stočarske proizvodnje posljednjih desetljeća ugl. su bili neuspješni. Budući da je na Ćićariji izmjereno više od 2000 vjetrovitih sati godišnje, postoji ideja o izgradnji vjetroelektrana, što bi infrastrukturno i gospodarski moglo oživjeti cijelo područje. U nekim mjestima počinje se razvijati izletnički i seoski turizam. Dobro obilježenim planinarskim stazama i istar. planinarskim putom mnogobrojni planinari i izletnici dolaze do nekoliko planinarskih domova i skloništa. → Park prirode Učka zaštićeno je područje ist. Ćićarije i Učke. Poznata su šumska područja Kastavske i Veprinačke šume. Okršenost reljefa uvjetuje pretežnu bezvodnost prostora, a samo nekoliko stalnih izvora vezano je uz pojavu vodonepropusnih flišnih lapora. U selima su kuće imale građene cisterne za skupljanje kišnice. Nekoliko lokava uza sela i u podnožju planinskih pašnjaka vezano je uz laporastu podlogu na takvim mjestima, te zadržavanje vode u njima ovisi o meteor. prilikama. U Rašporu se uz cestu nalazi otvor nekoliko stotina metara duboka ponora u koji se ulijevaju oborinske vode s flišnog prostora od Trstenika do Račje Vasi. Najvažnija su naselja Lanišće, Mune i Žejane. U zap. dijelu Ćićarije, koji gravitira Kopru, više je naselja nego u istočnome, koji je krševitiji i teže prohodan. Ć. je bila pogodna za naseljavanje u prapov. doba, ima gradinskih naselja i pećina. Važnija je bila, kako u rim. doba, tako i u sr. vijeku, njezina obrambena uloga jer je onemogućivala jednostavan prolaz prema sr. Istri. Zato su uz gl. prometnice (cesta Rijeka–Trst poklapa se s trasom rim. ceste Aquileia–Tarsatica) postojale rim. vojne postaje i srednjovj. kašteli. Posebno je važnu ulogu Ć. imala u odnosima i ratovima Mletaka i Austrije (XIV–XVII.st.), kada je dijelom bila pod mlet. vlašću (Rašpor), a veći dio pod austrijskom vlašću. Za Pazinsku knežiju bila je vitalni prostor jer se kroz nju dolazilo iz zaleđa u Pazin. U XIX.st. suvremene ceste Kopar–Buzet i Kastav–Pazin probijene su rubom Ćićarije, tako da je ostala izolirana, a stanovništvo je nastavilo živjeti skromnim autarkičnim gospodarstvom. U II.svj. ratu bio je na tom području vrlo aktivan NOP, kojemu je pogodovala udaljenost od gl. prometnica, iako su u nekoliko navrata mnoga naselja spaljena u njem. odmazdama. Nakon rata iseljavanje je postalo intenzivnije, osobito u Kopar, Buzet i Rijeku, odakle su se stanovnici vraćali tek s odlaskom u mirovinu.

Južno od poteza Opatija–Vranja nadovezuje se masiv Učke i Sisola do Plomina. Razdvaja ih prijevoj Poklon. Masiv Učke odvaja kvarnersku Istru (Liburniju) od središnje, hrptom koji ide vrhovima: Učka (Vojak, 1401m), Perun (881m), Brgud (906m), Kremenjak (827m), Sisol (835m), Lanišće (172m). Na objema stranama u prošlosti je bilo razvijeno sitno stočarstvo (ovčarstvo), a komunikacija između Liburnije i sr. Istre odvijala se uskim planinskim stazama.

LIT.: Ž. Poljak, Hrvatske planine, planinarsko-turistički vodič s atlasom, Zagreb 19982.

S. Božičević, R. Matijašić