crnogorska štokavština Peroja

traži dalje ...

crnogorska štokavština Peroja, štok. ijekavski govor Crnogoraca koji su se sred. XVII.st. iz Crmnice, Njeguša, Kuča, Ljubotinja i Zete u Crnoj Gori doselili u Peroj. Pripada zetsko-južnosandžačkomu dijalektu. U novoj jezičnoj sredini sačuvao je svoje osobitosti i razvio nove.

Samoglasnici. Kratki se jat odrazio kao je (pjesma, cjedilo), a dugi kao trofonemski slijed ie (tielo, piesak). Ispred kratkoga jata jotiraju se d i s: (meed, neelja, śeme). Sporadično se javljaju ikavizmi (lišńak, time) i ekavizmi (zenica). Dugi samoglasnik ā često se ostvaruje zatvorenije, kao (glạva). Dugi ō uz nazale se ostvaruje zatvoreno, ali je moguć i nezatvoreni ostvaraj (mōst). U primjerima kad je kratki o uz nazal nenaglašen, ostvaruje se zatvoreno; kad je naglašen, može se ostvariti i zatvoreno i otvoreno (nov, nda). Dugi samoglasnik (æ) ostvaruje se samo u genitivu mn. na -x (nogx). Kratki samoglasnikjavlja se kao nastavak u glagolskom pridjevu radnom muškoga roda (ufatiạ) te u nominativu jed. muškoga roda neodređenoga pridjeva (debeạ). Ostali samoglasnici mogu biti na svim mjestima u riječi i u svim prozodijskim uvjetima, osim uza silabeme  ̄ i . Dugi su slogovi perojskoga idioma: ī (līce), ē (grēda), ū (vūk), ō (kōst),  (æ) (nogx), ā (fāla),  (kv), a kratki: i (ir), e (metla), u (krux), o (mogu), a (otac), a (pamet), ạ (ciạ),  (pst).

Suglasnički sustav perojskoga idioma čine opstruenti: p, t, c, , k, b, d, ʒ, , g, f, s, ś, x, z, ź te sonanti: v, l, j, r, ļ, m, n, ń (fonem x ima vrijednost glasa h: uxo). U tom se govoru ostvaruje par palatalnih afrikata sa srednjom artikulacijskom vrijednošću: - (ir) i . Mekše se ostvaruju šuštavi frikativi ś, ź (uśi, koźa). Zamjenjivanje i premetanje suglasnika ostvaruje se u suglasničkim skupovima: zv > sv (sviźdite), zļ > źļ (iźļube), sļ > śļ (śļeme), vr > sr (srabac), vk > kv (koliekvax), sk > śk (ośkuśa:oskoruša), dl > gl (glieto), pk > tk (klutko), mn > vn (guvno), mt >nt (pantin), vļ > bļ (dibļi), ht > st (stia), št > st (vjest), sn > śn (śeśnast), kć (preko hć) > ś (śer). Ispadanje suglasnika zbiva se u primjerima: dn > n (upane), svr > sr (sbi), stn > sn (msna), stl > sl (rsla), gv > g (goźe), tstv > stv (bogastvo), stk > sk (sklo: staklo), pč >  (ele), -žd > -ź (daź), mrtv > mrt (mta̤c), kš > ś (laśi), pš > ś (ļeśi), kt (preko tk) > k (neko, ko), kv > k (koka), r ispada (kmpir), v ispada (oe: ovdje). Umetanje suglasnika u primjeru: zr > zdr (zdria: zreo). Prijedlog s u vezi s oblikom za instrumental zamjenice on, ona, ono, oni, one, ona ostvaruje se: ś ńon, ś ńima (jednači se po mjestu tvorbe).

Naglasci. U perojskom idiomu postoje dva naglaska, dugi i kratki, te prednaglasna duljina (razgovārát). Oba su naglaska redovito silazna i mogu se ostvariti na svakom slogu u riječi, osim na otvorenom zadnjem slogu (séstra, kobasíca, jēź). Perojski dvonaglasni sustav ima korijene u staroštok. dvonaglasnome sustavu.

Oblici. Imenice muškoga i sr. roda koje svršavaju na suglasnik u instrumentalu jed. imaju nastavak -on (zūbon, imenon). One palatalnih osnova mogu imati dvojak nastavak: -on ili -en (końon// końen). Imenice ženskoga roda a- i i-deklinacije u instrumentalu jed. imaju nastavak -on (rukˉn, s kośn). U nominativu mn. jednosložne i višesložne imenice muškoga roda imaju kratku mn. s nastavkom -i (zēci, zīdi). U nominativu mn. dokinuta je promjena k, g, h u c, z, s (unuki). U genitivu mn. imenica nastavak je -a̤(æ)x (zūba̤x, rebra̤x, žena̤x). Neke imenice muškoga roda ponekad mogu imati nastavak -ix (ļudax/ ļudix). Taj nastavak redovito imaju imenice ženskoga roda i-deklinacije (kostix). Imenice stare r-deklinacije, mati i kći, djelomice su se priklonile a-deklinaciji, a djelomice i-deklinaciji (nominativ jed. mater, śēr; genitiv jed. matere, śere; akuzativ jed. materu, śēr). Imenice muškoga i sr. roda te imenice ženskoga roda i-deklinacije imaju izjednačene nastavke za instrumental mn. -ima (sinima, rebrima, kostima); imenice ženskoga roda a-deklinacije u tom padežu imaju nastavak -ama (nogama).

Oprjeka između neodređenih i određenih pridjeva čuva se samo u nominativu jed. (ak – aki; sux – suxi). Komparativ pridjeva tvori se nastavkom -śi (liepļeśi, lak – laśi, mek – meśi), pri čem ispadaju suglasnici koji u pozitivu zatvaraju osnovu, te nastavkom -ii (slab slabii) u jednakosložnih pridjeva s kratkim naglaskom. Pridjev visok u komparativu čuva nastavak -ok (visokii). Ostali dvosložni pridjevi na -ok i -ak u komparativu odbacuju sufikse i osnovi dodaju nastavak -ji, tako nastaju oblici s jotiranom osnovom: sladak – slai; kratak – krai. Nastavak -ji s epentetskim -l- ima pridjev nov – novļi te analogijom sux – suxļi. Jednosložni pridjevi s dugim osnovnim samoglasnikom također imaju nastavak -ji u komparativu. U njih se naglasak krati, a osnova jotira (tvrd – tvri). Komparativ pridjeva dobar glasi boļi, a od veļi – viśi.

Osobne zamjenice ja i ti imaju u dativu i lokativu nastavak -e, koji je jednak genitivu (mene, tebe). Zamjenica tko i njezine složenice imaju oblik ko, neko, niko. Pokazna zamjenica muškog roda jed. glasi ovi (ovaj), ti (taj), oni (onaj), neodređena zamjenica tkogod glasi tkogo. Imenička zamjenica za neživo što ima oblik česa. Upitno-odnosna glasi či ili česov. Posvojne zamjenice u genitivu množine imaju nastavak -ijux (mojijux). Zamjenički pridjev sav ima oblik vä s.

Broj jedan i njegove složenice nemaju protetskoga j-: (edän, edä naist). Brojni pridjevi imaju nastavak -ero (petero), a brojne imenice -erica (peterica).

Perojski idiom ima krnji infinitiv: śaptat, okopavat. Prezentski nastavci u 1. licu jed. završavaju na -n (< m). Taj govor nema glagolskoga priloga prošlog, imperfekta i aorista. U uporabi je kondicional pomoćnoga glagola biti čakavskoga tipa: bin, biš, bi, bimo, bite, bi, što svjedoči da su u suživotu s čakavcima preuzeli neke oblike, a od istriotskih govornika i neke lekseme (mustači: brkovi, škovace: smeće, veštit: odijelo, šetemana: tjedan). Futur prvi tvori se od nenaglašenog oblika prezenta glagola htjeti i infinitiva. U muškom rodu jed. glagolskoga pridjeva radnoga drugi vokal otpada (uzeo > uze, bacao > bacab), osim iza -i-, gdje se ispred nastavka -a (< l), umeće -i- (čul > čua > čua).

LIT.: D. Brozović, Izvještaj o dijalektološkom istraživanju u selu Peroju u Istri, Ljetopis JAZU, 1961, 65; A. Čilaš i M. Lončarić, O govoru Peroja, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 1997–98, 23–24; G. Filipi, Perojski ornitonimi, Tabula, 1999, 2; M. Nikčević, Crnogorski književni jezik i perojski govor (na predlošku građe Josipa Ribarića), ibid.; V. P. Nikčević, Crnogorci u Peroju (etnojezički pristup), ibid.; V. Putanec, Izbori perojskih etimoloških problema, ibid.; D. Vujičić, Prilog proučavanju oaze starocrnogorskog govora na području istroromanskog jezika (na predlošku građe Josipa Ribarića, Branka Miletića i dr. – komparacije), ibid.; M. Małecki, Slavenski govori u Istri, Rijeka 2002; J. Lisac, Hrvatska dijalektologija, I, Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja, Zagreb 2003; J. Ribarić, O perojskom govoru. Leksikografski prinosi, Osijek 2004.

L. Pliško

članak preuzet iz tiskanog izdanja 2005.

Citiranje:

crnogorska štokavština Peroja. Istarska enciklopedija (2005), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.12.2024. <https://istra.lzmk.hr/clanak/crnogorska-stokavstina-peroja>.