De Franceschi, Carlo

De Franceschi, Carlo, političar i povjesničar (Gologorica kraj Pazina, 17.X.1809 – Gologorica, 8.I.1893). Istaknuti je član obitelji koje su članovi do druge pol. XX.st. ostavili značajan trag u istar. kulturi, umjetnosti, polit. i etnokulturnim prilikama. Gimnaziju je pohađao u Rijeci i Kopru, a pod očevim je pritiskom nastavio studij prava u Grazu, gdje su ojačala njegova protuaustrijska stajališta. Nakon povratka u Istru 1832., uz pravnički i odvjetnički rad, raste njegova polit. djelatnost, koja izaziva pozornost policije: u Rovinju potajno okuplja protuaustrijski orijentiranu istar. mladež (u tom duhu izdaje i bilten). Istodobno počinje proučavati istar. prošlost i u Trstu se povezuje s → P. Kandlerom. Od tada usporedno traju i u svemu se prožimaju njegov polit. i stručno-znanstvenoistraživački rad. Na izborima 1848. izabran je kao zastupnik pazinskog okružja u Ustavotvornu skupštinu, gdje je, uz A. Madonizzu, M. Fachinettija, F. Vidulicha i G. Vlacha, predstavljao Istru. Oni su odbili ulazak Istre u Njemačku Konfederaciju, a De F. je u Beču iste god. objavio polemični članak dokazujući »talijanstvo Istre« (Per l’italianità dell’ Istria). Polemika se nastavila i kada je rad Skupštine preseljen u Kroměříž. De F. je snosio posljedice zbog svojih nastojanja pa je, stekavši epitete »Mazzinijeva apostola«, »istarskoga separatista« i »državnoga provokatora«, prilikom reforme sudstva u Monarhiji (1854) ostao bez posla i bio prisiljen povući se u Gologoricu, a zatim se preseliti u Rijeku, gdje je dobio mjesto u uredu odvjetnika Thierryja. Obnova ustavnosti i raspisivanje izbora za istar. Pokrajinski sabor (1861) još su ga jedanput, sada kao saborskoga tajnika, uveli u polit. život. Kada je Sabor ubrzo ukinut, De F. se u potpunosti posvetio proučavanju prošlosti, prikupljanju građe, pisanju članaka i rasprava. Za tisak je priredio Kandlerova arhivska vrela o povijesti Motovuna (Notizie storiche di Montona, 1875) i Pule (Notizie storiche di Pola, 1876), a zatim i svoj gl. rad L’Istria – note storiche (1879), prvi cjelovit i kompleksan prikaz istar. povijesti. Analizom tal. prijevoda teksta listine Istarski razvod kanonika Giovannija Snebala iz 1548. pokušao je osporiti njegovu vjerodostojnost (Studio critico sull’istrumento della reambulazione di confini del 5 maggio 1325, indizione VIII, tra il patriarca d’Aquileia Raimondo della Torre col mezzo del suo marchese d’Istria Guglielmo di Cividale, il conte Alberto di Gorizia ed Istria ed i Veneziani, Archeografo Triestino, 1884., 9). Prikupljajući građu i tražeći mišljenje pojedinih poznavatelja glagoljice i istarskih srednjovj. prilika dopisivao se s P. Kandlerom, G. Koblerom, J. Volčićem, Šimom Ljubićem i dr. Posmrtno su izašle Memorie autobiografiche (Archeografo Triestino, 1925–26., 3, 12), koje je priredio njegov sin Camillo, a 1989. i u hrv. prijevodu. Kao povjesničar De F. je smatrao da istar. prošlost valja istraživati u najsitnijim pojedinostima i upoznati ju iznutra, no kao političar zanemarivao je krupne pov. činjenice te one iz onodobne istarske zbilje. Prvi je među istarskim tal. intelektualcima upozorio da »slavenski« (hrvatski i slovenski) element teži vlastitoj kulturnoj i polit. afirmaciji.

LIT.: M. Tamaro, Carlo De Franceschi, AMSI, 1894, 9; Bibliografia degli scritti editi di Carlo de Franceschi, ibid., 1928, 40; Lettere di Carlo De Franceschi a Pietro Kandler e ad altri, ibid.; Lettere di Carlo De Franceschi a Giovanni Kobler, Fiume 1928; M. Bertoša, Pisma Carla De Franceschija Šimi Ljubiću, VHARP, 1968, 13; isti, Stavovi Carla De Franceschija prema »Istarskom razvodu« izneseni u njegovim pismima Ivanu Kobleru i Šimi Ljubiću, Istarski mozaik, 1968, 6, 5–6; J. Jelinčić, Korespondencija Giovanni Kobler – Carlo De Franceschi, VHARP, 1977, 21, 1978, 22, 1981, 24; J. Bratulić, Istarski razvod: Studija i tekst, Pula 1978; M. Bertoša, Etos i etnos zavičaja, Pula i Rijeka 1985; C. De Franceschi, Uspomene, Pula i Rijeka 1989.

M. Bertoša