De Franceschi, Carlo

De Franceschi, Carlo, pravnik, javni bilježnik i povjesničar-medievalist (Trst, 11.IX.1900 – Venecija, 30.IV.1972). Sin je Camillov i unuk Carlov, u mlet. i julijskoj historiografiji zvan i Carlo junior. Klasičnu je gimnaziju završio u Trstu, a studij na Pravnom fakultetu u Padovi, potom je otvorio bilježnički ured u Rovinju. Ondje se oženio Caterinom Bembo (iz obitelji istar. nobila, posjednika kaštela Bale). Nakon listopadskih događaja 1943., kada je među žrtvama bačenim u jamu (fojbu) bio i njegov šurjak, sklonio se s obitelji u Veneciju, dobio mjesto bilježnika te se s ocem, Camillom, nastanio u palači Soranzo. Pod očevim se utjecajem počeo baviti proučavanjem povijesti, te se vezao za rad na sređivanju i dovršavanju rukopisa o povijesti Pazinske knežije. Nakon što je veliki dio prikupljene građe, skica i dijela teksta za rata propao u Gologorici, ponovno je, zajedno s ocem, tragao za podatcima i nastojao rekonstruirati tekst monografije: Storia documenatata di Pisino tiskana je – deset godina poslije Camillove smrti – u časopisu AMSI (Venezia 1963., 10–11). Time je završen projekt o povijesti Pazinske knežije koji je zamislio i započeo još Carlov djed Carlo De Franceschi. Zajedno s ocem 1945. sudjelovao je u pisanju članka o etničkome sastavu Julijske Venecije (La popolazione giuliana nella sua composizione etnica), namijenjenoga zborniku La Venezia Giulia terra d’Italia (Venezia 1946., s tablicama i prilozima), koji je trebao biti predstavljen na međunar. mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. No, kako su autori pripadali obitelji poznatoj po protalijanskim osjećajima, rad je povučen te ponovno objavljen pod imenom Augusta Giulianija. Sam je napisao genealoško-pov. prikaz istar. grane mlet. patricijske obitelji Bembo, Il ramo istriano della famiglia Bembo (AMSI, 1961., 9), te opsežniji prikaz nekih tema istar. ranoga srednjovjekovlja, Saggi e considerazioni sull’Istria nell’Alto Medio Evo (AMSI, 1968., 16, 1970., 18, 1971., 19).

LIT.: C. Pagnini, In morte di Carlo De Franceschi, AMSI, 1972–73, 20–21.

M. Bertoša