egdotika

egdotika (prema kasnom grč. ἐκδοτικός: koji se tiče izdavanja), pomoćna pov. znanost koja se bavi teorijom i praksom izdavanja izvora, tj. skupljanjem narativnih i diplomatičkih izvora (pov. vrela) te njihovom znanstvenom i stručnom pripremom za objavljivanje; u rus. se nazivlju ustalio izraz arheografija (od grč. ἀρχαῖος: star i γράφειν: pisati).

Početci se vezuju za pronalazak tiska, kada pov. izvori objavljivanjem bivaju dostupni širokom krugu istraživača, te za humanizam i renesansu, kada se započinje sustavno proučavanje izvora. Egdotičari utvrđuju izvornost zapisa, vrijeme i mjesto njegova nastanka, usporedbom različitih prijepisa (kopija) teksta uspostavljaju prvotni oblik vrela, daju mu znanstveno-informativni aparat (bilješke, indekse, kroniku, popis kratica, rječnik i dr.). U njihovu radu prevladavaju pov. i filološka metoda, a u znanstvenim (tzv. akademskim) izdanjima ugl. diplomatički (transliteracija) i kritički način (interpretacija). Među prvim je hrv. egdotičarima bio Istranin M. Vlačić Ilirik. On je u djelu Catalogus testium veritatis (Basel 1556) objavio pov. izvore kojima je s protestantskoga stajališta htio ispraviti »zablude papizma«; bio je također organizator i jedan od skupljača izvora objavljenih u velikoj povijesti Crkve Ecclesiastica Historia, zvanoj i Magdeburškim centurijama (Basel 1559–74), kojoj je jedno vrijeme bio i urednikom. Isprave iz povijesti istar. biskupija (Koparske, Porečke i dr.) tiskao je F. Ughelli u nizu Italia Sacra (Venecija 1720). F. Riceputi, D. Farlati i G. G. Coleti objavili su u djelu Illyricum sacrum (Venecija 1751–1819) obilje crkvenopov. izvora iz hrv. krajeva, pa i iz dijela Istre. P. Kandler objavljivao je istar. pov. isprave u časopisu L’Istria i La Provincia d’Istria te pripremio zbirku istar. isprava od 50. do 1526. Codice diplomatico istriano (5 sv., Trst 1846–52). Diplome careva Otona II. i Henrika IV. koje se tiču Istre tiskane su u izdanju berlinske akademije znanosti Monumenta Germaniae Historica (niz Diplomata regum et imepratorum Germaniae). C. De Franceschi objavio je zbirku Raccolta di documenti medievali di Pirano (Pula 1938). D. Šepić priredio je izvornu građu o Jugoslavenskom odboru u Londonu i radu F. Supila Iz korespondencije F. Supila (Arhivski vjesnik, 1958–59), Pisma i memorandumi F. Supila (1914 -1917) (Beograd 1967), Politički spisi, članci, govori, pisma, memoramdumi (Zagreb 1970), Građa o radu istarskih predstavnika u Jugoslavenskom odboru (Vjesnik historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu, 1968., 13). J. Bratulić, u djelu Istarski razvod (Zagreb 1978) donosi i kritičko izdanje te isprave. M. Zjačić objavio je među ostalim lat. Porečki statut iz 1363., te Zaključke buzetskoga Općinskoga vijeća 1502–1523. i Notarsku knjigu buzetskoga notara Martina Sobolića 1492–1517 (niz HAZU Monumenta historico-juridica Slavorum Meridionalium, 1979., 13). M. Križman pripremio je kritičko izdanje s usporednim hrv. prijevodom i pomoćnim aparatom Puljskoga statuta (Pula 2000), Zadarskoga statuta (s J. Kolanovićem, Zadar 1997), srednjovj. legende Translatio corporis beate Eufemie (Pula 2000) i dr. Vrela iz starije i novije istar. povijesti objavljuju se u nizu Istra kroz stoljeća, u izdanjima Centra za povijesna istraživanja u Rovinju i dr.

LIT.: T. Smičiklas, Osnovna načela pri izdavanju naših spomenika, Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 1904, 2; J. Stipišić, Egdotika diplomatičkih izvora u prošlosti i danas, Arhivski vjesnik, 1972, 15; I. Filipović, Načela naučno-kritičkog objavljivanja arhivskih dokumenata, ibid.; P. Strčić, Arheografska djelatnost akademika Dragovana Šepića, Buzetski zbornik, 1998, 12.

Đ. Križman-Zorić