Franjevački samostan i crkva sv. Franje

Franjevački samostan i crkva sv. Franje, u Puli, samostanski sklop s crkvom na zap. padini pulskoga brežuljka između Foruma i Kaštela, na mjestu nekoć ant. građevine i potom ranokršć. kompleksa sv. Ivana Krstitelja. Vjerojatno dovršen na kraju 1270-ih, a gradnja se pripisuje majstoru fra Jakovu Puljaninu. Zametak je pulskoga franjevačkoga propovjedničkoga žarišta u razdoblju kad se Pula razvija kao samostalna srednjovj. komuna. Izvorni mu je gotički sklop, na zasadama sredozemne romaničke predaje i ant. graditeljstva, u svemu građen po pravilima donesenim na franjevačkom generalnom kapitulu u Narboni 1260. To se očituje u prilagodbi zdanja uvjetima lokacije i zatečenim građevinama (»…secundum loci conditionem …«), u tipu jednobrodne crkve s četvrtastim svetištem, s vidljivom krovnom konstrukcijom (»crkva sjenik«) i golim unutrašnjim kamenim zidovima, zatim s križno rebrastim svodovima samo nad kapelama u svetištu, u kapitularnoj dvorani, a vjerojatno i nad sakristijom, te u rješenju jednozidnoga zvonika s trima otvorima za zvona. Crkva po tlocrtu pripada prvotnom tipu srednjoitalske jednobrodne crkve s dvjema osnovnim prostornim jedinicama: crkvena dvorana pod jedinstvenim dvostrešnim krovom pokrivenim škriljevcem, razdvojena po sredini visokom pregradom (podijem-mostom) na prostor za redovnike istočno i na prostor za vjernike zapadno do ulaza i pravokutno nadsvedeno svetište s dvjema nižim bočnim kapelama, naglašeno monumentalnom osebujnom triforalnom kompozicijom s trima šiljatim trijumfalnim lukovima i s pseudobazilikalnim tipom krova, također pokrivenim škriljevcem. Prvotna prizemna samostanska zgrada, u obliku nepravilna slova T, s četvrtastim klaustrom okruženim trijemovima, ujedinjuje sakristiju, kapitularnu nadsvedenu dvobrodnu dvoranu, stambene prostorije i refektorij s kuhinjom. Prve su promjene sklopa uslijedile u XIV.st. (zamjena škriljevca na krovu s kanalicama). U XV.st. izvedena je manja nadogradnja samostana, kada je nakon rušenja promijenjeno pročelje crkve s ulaznim portalom (tada je crkva obogaćena drvenim poliptihom, vrijednim got. skulptorskim djelom). Nakon požara u XVII.st. ruši se crkva sv. Ivana Krstitelja do sjeveroist. ugla samostana, koji se tom prigodom skraćuje i dijelom nadograđuje; 1655. obnavlja se jednozidni zvonik i preoblikuje u pravokutni toranj (»... ad modum turris ...«). Najveća je promjena samostana učinjena na poč. XVIII.st., kad nastaje zap. krilo i kada se u cjelini nadograđuje skladnom arhit. kompozicijom jednokatnoga trijema u klaustru, s novim arkadama u prizemlju i raspolovljenim gotičkim stupovima na katu. Franc. vlasti ukidaju samostan 1805. i u nj smještaju vojarnu, potom austr. vojska skladište hrane i pekarnicu, čime je uvelike devastiran. Redovnicima je vraćen 1922. te se obnavlja do 1927. Nakon 1947. veći je dio samostana opet promijenio namjenu (dječji vrtić, izložba arheol. spomenika), a 1992. konačno se vratio hrv. matičnoj Provinciji Sv. Jeronima franjevaca konventualaca, koja je obnovila krov crkve i samostana (1995–97).

LIT.: A. Krizmanić, Samostan i crkva Sv. Franje Pula, Pula 1998; isti, Sviluppo architettonico del complesso francescano a Pola, Hortus Artium Medievalium, 2001, 7.

A. Krizmanić