glagolizam

glagolizam, višestoljetni otpor glagoljaša, poglavito u Hrvatskoj, hegemoniji i dominaciji Katoličke crkve i njezinu liturgijskom i jezičnom univerzalizmu i kozmopolitizmu. Pojam je prvi upotrijebio Vatroslav Jagić, proširio ga na Češku, Moravsku, Bosnu (bogumili) i Makedoniju (protiv Grčke pravosl. crkve) i taj se izraz skladno uklopio među srodne ideologeme XIX.st. Danas se za kult., vjersku i prosvj. djelatnost glagoljaša češće upotrebljava riječ glagoljaštvo, dok je g. spontani duhovni pokret hrv. glagoljaša. Glagoljaštvo i slav. bogoslužje od samoga su početka bili na udaru njem. klera u Moravskoj i lat. klera i biskupa u Dalmaciji. Nakon 925. donekle su tolerirani, ali napetost između katoličke univerzalnosti i glagoljaške posebnosti trajala je stalno, s manjim ili većim intenzitetom. U vrijeme humanizma o tome svjedoči polemika Nikole Modruškoga, a glagoljaši su i pristaše njem. reformacije. Nakon Tridentskoga koncila, u želji za reformama u Crkvi, biskupi u Istri i Dalmaciji nastojali su ograničiti glagoljanje, a tek su se rijetki zauzimali za njihovo školovanje i obrazovanje. Kad je brigu o glagolj. knjigama preuzela rimska Congregatio de propaganda fide, a glagolj. tekstovi redigirani prema ruskoj starosl. tradiciji, glagoljaši su ostali bez svoje jezične tradicije, te počeli upotrebljavati šćavet. To je u XVIII. i XIX.st. bilo razlogom zabrane takvoga bogoslužja (jer se nije obavljalo na glagoljici i na starom jeziku). U okviru povijesti glagoljaštva sukobe između glagoljaša i pomjesnih biskupa redovito se promatralo s motrišta nacionalnih integracija XIX.st., kad se na glagoljaštvo gledalo ponajprije kao na izraz nac. očitovanja, a manje kao na vjerski i kulturološki fenomen različitosti u onovremenoj Europi. Zato u okviru glagolizma treba promatrati i borbu za slav. bogoslužje u XIX.st., kad je ono bilo svedeno na male oaze. Borba za glagoljicu i slav. bogoslužje odigravala se u godinama kad se slavila tisućita godišnjica slav. misije i smrti Braće, a vodilo ju je domaće svećenstvo u Istri, na Kvarnerskim otocima i u Splitskoj nadbiskupiji. Svećenici su napisali nekoliko spomenica i sa svojim potpisima poslali u Rim. Unatoč tomu, i Rimska kurija i Bečki dvor, ali i carska Rusija, bili su protiv povlastice glagoljanja i proširenja slav. bogoslužja. U borbi za slav. bogoslužje i u želji da se ono proširi na cijelu Hrvatsku glagoljaše je svesrdno podupirao đakovački biskup J. J. Strossmayer, posebice nakon što je papa Lav XIII. proširio kult sv. Ćirila i Metoda na cijelu Katoličku crkvu. Da bi se riješilo pitanje slav. bogoslužja u središtu glagoljaštva, na otoku Krku, Bečki je dvor za krčkoga biskupa predložio A. Mahnića, misleći da će on osobnom strogošću i neupitnom poslušnošću Rimu ugušiti i zabraniti glagoljaštvo u korist kat. univerzalizma. No on se ubrzo iskazao kao branitelj glagoljaškoga, slav. bogoslužja: u Krku je utemeljio Staroslavensku akademiju za znan. proučavanje glagolj. tradicije i za proširenje glagolj. bogoslužja u puk. Nakon I.svj. rata sva su pitanja koja se tiču glagolizma bila na margini polit. i vjerskih pitanja, a Srpska pravoslavna crkva gledala je na ponovno oživljavanje glagolizma u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj kao na novu opasnost za svoje interese. A nakon II. Vatikanskoga koncila, kad su u obrede Katoličke crkve uvedeni narodni jezici, problem glagolizma postao je samo tema kult. i polit. povijesti Hrvata u XIX. i XX.st.

LIT.: V. Jagić, Hrvatska glagoljska književnost, u: B. Vodnik, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb 1913; J. Hamm, Glagolizam i njegovo značenje za Južne Slavene, Slavia, Prag, 1965, 25; E. Hercigonja, Glagoljaštvo i glagolizam, Hrvatska i Europa, Kultura, znanost i umjetnost, I, Zagreb 1997.

J. Bratulić