glagoljaško bogoslužje

glagoljaško bogoslužje, oblik ispovijedanja vjere (služba Božja) koji su u IX. st. oblikovali sv. Ćiril i Metod, najprije u Moravskoj, a zatim u Panoniji. Tijesno je povezano sa zapadnim kat. bogoslužjem, u kojem je to ponajprije misa (liturgija) i sakramenti u kojima uz svećenika ili biskupa sudjeluje župna zajednica. Središnji obred glagoljskog bogoslužja jest misa, a knjiga iz koje se služi taj obred misal. U pojedinim su središtima glagolj. tradicije vjernici pribivali i svećeničkom čitanju svetih časova, posebice za blagdane, a toj službi služi brevijar. Iz Istre su sačuvani mnogi lat. i glagoljski misali i brevijari. Osim temeljnoga bogoslužja u Katoličkoj se crkvi razvio velik broj obreda prigodom dijeljenja sakramenata: krštenja, vjenčavanja, sprovoda pokojnika, ali i blagoslova prigodom radova u polju i na moru. Takvim je obredima služio ritual – obrednik. U Istri je u uporabi bio Kašićev Ritual rimski (1640) u različitim izdanjima. Pučke pobožnosti, molitve i pjesme uoči velikih blagdana, Božića i Uskrsa, također su dobro posvjedočene na glagolj. područjima. S tim u svezi, posebice u Velikom tjednu, organizirale su se pasionske igre, prikazanja Isusove smrti i rjeđe uskrsnuća – isprva u crkvi, a zatim pred crkvom – na kojima je sudjelovao velik broj »glumaca«, statista i gledatelja. U vremenima velikih nedaća (kuge, ratovi, glad) javljali su se pokreti bičevalaca, najčešće izvan ili mimo crkvene organizacije. Srednjovj. su pučke pobožnosti živjele između crkv. zabrana i odobravanja. Kad je nakon Tridentskoga koncila Katolička crkva uvodila stroga pravila, mnoge su pučke pobožnosti, posebice u bratovštinama, ugašene. U vrijeme zabrana i potiskivanja slav. bogoslužja u XIX. st. u nekim su mjestima Istre vjernici demonstrativno napuštali lat. misu i pred crkvom molili i pjevali te i na taj način davali iskaz svoje pučke pobožnosti.

LIT.: V. Spinčić, Slavensko bogoslužje u Istri, [Pula] 1913; J. L. Tandarić, Hrvatskoglagoljska liturgijska književnost, Zagreb 1993.

J. Bratulić