Gologorica

Gologorica, naselje 12km sjeveroistočno od Pazina (45°15′N; 14°2′E; 312m nadm. vis.); 274 st. (2001), općina Cerovlje. Nalazi se podalje od gl. puteva, na jezičku iznad Gologoričkoga potoka (pritok Raše), a do nje se dolazi cestom iz Cerovlja i Paza (iz doline Rakova potoka, pritoka Pazinčice). Malobrojno stanovništvo bavi se gotovo isključivo poljodjelstvom (vinova loza, žitarice, voće) i stočarstvom (goveda, svinje). Područje je bilo naseljeno već u prapov. i rimsko doba. Na njezinu je mjestu bilo željeznodobno gradinsko naselje, a iz rimskog su doba pronađena dva kamena spomenika s natpisima i reljefima. Prvi se put spominje 1102., kad je već bila središte feuda koji je tada kupio Konrad sa suprugom Matildom, kćeri Burharta Moosburga i Acike Weimarske. Vjerojatno je tada uz kaštel (utvrdu) i crkvu postojala manja aglomeracija seoskih kuća, koja je potom opasana zidinama, pa je s vremenom G. dobila fizionomiju maloga grada. Spominje se u → Istarskom razvodu 1324. Do XV.st. posjed je bio u vlasništvu različitih feudalaca, a potom ga je 1443. kupio pazinski prepozit Andreas Schuel. On je od Gologorice i drugih posjeda osnovao beneficij u korist svećenika koji su imali obvezu tri puta tjedno služiti misu u crkvi sv. Nikole u Pazinu. Nakon njegove smrti car Fridrik III. preuzeo je pravo imenovanja beneficijarija, i to su do sred. XVIII.st. uglavnom bili pazinski kapetani ili pićanski biskupi. Gologorički beneficij nije bio dio Pazinske knežije, osim u pravosudnom smislu, a imao je neke vlasničke i trgovačke pogodnosti, pa je privlačio poduzetnike. Tako ga je oko 1750. u zakup uzela obitelj → De Franceschi, koja je do ukidanja feud. odnosa 1848. ostala vlasnikom Gologorice. Premda nekoliko puta osvajano i spaljeno (1463., 1508., 1511), selo nije imalo velikih prekida u kontinuitetu života. Urban. shema je jednostavna: od gl. ulaznih vrata sa sjevera glavna ulica se proširuje do južnih (danas nepostojećih) vrata, a građevine se nižu s obiju strana komunikacije. Zidine je dodatno štitio opkop, a do vrata je vodio pokretni most. Na južnoj trećini naselja malo je proširenje koje čini srednjovj. središnji trg s crkvom, kućom obitelji De Franceschi, župnim uredom i školom. Župna crkva sv. Petra i Pavla izgrađena je u XVIII.st. na mjestu bivše crkve. Župa se spominje 1324., a vjerojatno je postojala i prije. Crkva je bila temeljito obnovljena krajem XVI.st. (glagoljski natpis popa Jurja Kaligarića iz 1595. na sjev. dograđenoj kapeli), a od bivše očuvani su reljef Imago pietatis, got. pokaznica iz 1446. te kalež iz XV.st. Crkva ima odvojeni zvonik vis. 24m (1740). Crkva Blažene Djevice Marije »kod lokve«, na uzvisini iznad sjev. ulaza u Gologoricu, romanička je građevina s naknadno prizidanim velikim trijemom s preslicom na pročelju. U njoj su ostatci got. zidnih slika nepoznatoga pučkog majstora (oko 1400) na sjev. zidu (očuvano je samo Poklonstvo kraljeva) s glagolj. grafitima iz XV–XVI.st. U središtu Gologorice jednokatna je kuća obitelji De Franceschi, građena 1711., s velikim grbom i natpisom te reljefom Isusa Krista. To je skromna palača seoskih posjednika, funkcionalna i jednostavna u osnovnim gabaritima i dekorativnim detaljima. Na groblju južno od sela nalazi se kapela Svih svetih s glagoljskim natpisom na odbačenoj bazi kamene posude za svetu vodu (1549). U II.svj. ratu, nakon kapitulacije Italije i pada Pazina u njem. ruke, u Gologorici je u zgradi škole neko vrijeme bila partizanska bolnica.

R. Matijašić