Lošinj

Lošinj, otok u zap. kvarnerskoj otočnoj skupini; 74,66km², Primorsko-goranska županija. Upravno središte otoka je Mali Lošinj (6298st., 2001), najveće otočno naselje u Hrvatskoj. Ostala su naselja Veli Lošinj (917st.), Nerezine (371st.), Ćunski (150st.) i Sveti Jakov (37st.). Na otoku živi 7771st. (104st./km²). Otok je dug 31km, a njegova širina iznosi od 4,8km do samo nekoliko desetaka metara. Sastoji se od dvaju većih dijelova. Sjev. je dio otoka viši, njime se u meridionalnom smjeru pruža planinski masiv Osorčica (Televrin, 588m nadm. vis., i Sv. Nikola, 557m nadm. vis.); slabije je razveden; prevladavaju submediteranske vrste listopadnoga drveća. Južni je dio otoka niži, pruža se u smjeru sjeverozapad–jugoistok, ima razvedeniju obalu; prevladava zimzelena mediteranska vegetacija te je gušće naseljen. Duljina obale iznosi 112,2km. Lošinj i Cres bili su nekoć jedinstven otok; razdvojeni su umjetnim kanalom, prokopanim kraj Osora. Ant. naziv Apsyrtides, koji se upotrebljavao za oba otoka, zadržao se do XVIII.st.

Lošinj je nastanjen od prapov. doba. Najpoznatiji paleolitički i neolitički lokalitet je pećina Vela jama (smještena na zap. obroncima Osorčice). Iz brončanog i željeznog doba potječu mnoga gradinska naselja i tumuli (prapov. grobovi). Tijekom I. tisućljeća pr. Kr. na otoku su živjeli Liburni, a potom su njime zavladali Rimljani. Iz rim. su razdoblja ostatci rim. ladanjskih vila i pojedinačni grobovi, a jedino veće središte koje je imalo status municipija bio je Apsoros (Osor). Prvi pouzdani podatci o naseljavanju Lošinja potječu iz XIII.st. Tada je otok naselila veća skupina stanovnika iz unutrašnjosti Hrvatske; najprije su osnovali Velo Selo, a zatim i Malo Selo (Veli i Mali Lošinj). Prvi stanovnici Lošinja bavili su se stočarstvom, a manje poljodjelstvom. S povećanjem broja stanovnika i opadanjem moći Osora potkraj XVI.st. sve se više okretalo ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji. Venecija je mnogim propisima kočila snažniji razvoj ribarstva i pomorstva. Tek s dolaskom austr. vlasti mnoga su ograničenja ukinuta, a L. doživljava najveći gosp. uspon. Mali i Veli Lošinj postaju snažnim pom. središtima na ist. Jadranu. Potkraj XIX.st. zbog razvoja parobrodarstva brodarstvo i brodogradnja doživljavaju veliku krizu, iz koje Lošinj izlazi zahvaljujući sve jačem razvoju turizma. Grade se vile pomorskih kapetana i časnika (uvala Čikat, Veli Lošinj) te niču prvi hoteli. U početku se razvija ugl. zimski i zdravstveni turizam (1892. Veli i Mali Lošinj proglašeni su klimatskim lječilištima), a od 1905. počinje se razvijati i ljetni turizam. Između dvaju svj. ratova otok je bio odsječen od svojega prirodnoga zaleđa pa je izgubio znatan dio posjetitelja. Nakon II. svj. rata broj stanovnika osjetno je smanjen, a 1953. taj je pad zaustavljen. Poslijeratno razdoblje obilježeno je razvojem turizma, brodogradnje i brodarstva. U početku se grade radnička odmarališta i obnavlja klimatsko lječilište u Velom Lošinju. Gosp. razvoju otoka pridonijeli su izgradnja vodovoda iz Vranskoga jezera, priključenje na el. mrežu s kopna te poboljšanje prom. veza s kopnom. Gradi se nekoliko velikih hotela. God. 1950. započelo je raditi Brodogradilište Lošinj u Malom Lošinju, a 1958. osnovano je brodarsko poduzeće Lošinjska plovidba. God. 1973. brodogradilište je spojeno s Lošinjskom plovidbom, koja uz turizam postaje glavna pokretačka snaga gospodarstva. U okviru poduzeća djeluju marina za jahte i posebni odjel za turizam. Na otoku se nalazi zračna luka za manje zrakoplove.

LIT.: N. Stražičić, Cresko-lošinjska otočna skupina, Otočki ljetopis Cres–Lošinj, 1975, 2; J. Ćus Rukonić, Arheološka topografija otoka Cresa i Lošinja, Izdanja HAD-a, 1982, 7; B. Kojić, Pregled povijesti pomorstva na otoku Lošinju, Otočki ljetopis Cres–Lošinj, 1980, 3.

V. Kos