Luciani, Tomaso

Luciani, Tomaso, proučavatelj starina, publicist, političar (Labin, 7.III.1818 – Venecija, 9.III.1894). Obrazovanje je stekao od kućnog učitelja (Antonio Lorenzini), no u stručnom je radu bio autodidakt. Usporedno se bavio prikupljanjem podataka o prošlosti i polit. djelatnošću, povezujući i poistovjećujući, poput ostalih pripadnika tadanjega tal. intelektualnog naraštaja, te dvije odredenice javnoga rada. Već od 1843. surađuje s Museo d’Antichità i s P. Kandlerom, piše u listu Popolano dell’Istria M. Fachinettija, poduzima znanstvene izlete Istrom s A. Covazem, a u Gologorici, u kući Carla De Franceschija, sastaje se s predstavnicima tal. građanske, liberalne i nac. oporbe (M. Fachinettijem, A. Madonizzom i G. P. Polesinijem). U tom je krugu dogovoreno odbijanje sudjelovanja tal. saborskih zastupnika u bečkome Parlamentu (Dieta del Nessuno). U siječnju 1861. odlazi u Milano, gdje surađuje s tajnim Venetskim političkim odborom, ali i sa središnjicom u Torinu. Objavljivao je u listovima Diritto (Torino), Alleanza i Perseveranza (Milano), Nazione (Firenca). Napisao je dvadesetak članaka o Istri u leksikonu Dizionario corografico d’Italia (Milano, 1864–72., urednik Amato Amati). Preselio se u Firenzu i u tijeku austrijsko-tal. rata 1866. vodio pregovore o iskrcavanju tal. vojske u Istri i pripojenju Istre Italiji. U studenom te godine nastanjuje se u Veneciji, gdje nastavlja djelovati u tajnim krugovima istar. protuaustr. iseljeništva, ali poduzima (1867–70) i više znan. putovanja u Istru. Važan je njegov rad na prepoznavanju i definiranju gradinskih naselja Istre. U pismu što ga je 1870. iz Venecije uputio prijatelju Luigiju Buzziju u Trst, osim obavijesti o prvim paleontološkim istraživanjima koje je vodio s A. Scampicchiom i C. De Franceschijem, ispravno tumači pojam gradina (castelliere) kao mjesta s prapov. ostatcima. Nakon što je u tim istraživanjima potrošio najveći dio obiteljskog imetka, a polit. se djelatnošću zamjerio vlastima, bio je prisiljen prihvatiti 1871. službu podarhivista u Državnom arhivu u Veneciji. Tek 1873., kada mu je Istarska pokrajinska vlada (Giunta provinciale dell’Istria) dala skromnu potporu za istraživanje istar. vrela u Mletačkom arhivu, započeo je važnu djelatnost za istar. historiografiju: udruzi Società istriana di archeologia e storia patria slao je u Poreč regesta dokumenata, ali i cjelovite prijepise najvažnije građe, koja je sustavno objelodanjivana u časopisu Atti e Memorie, pa predstavlja važno pov. vrelo za proučavanje istar. prošlosti. Pisao je o M. Vlačiću Iliriku (1869), izvorima za istarsku povijest u mlet. arhivima (1873), istarskim dijalektima (1876), dokumentima o prodaji Pazinske knežije (1876–77). Značajna su njegova djela: L’Istria. Schizzo storico etnografico (1866), Notizie e documenti per la conoscenza delle cose istriane (1873–74), Albona, studi storico-etnografici (1879) i Tradizioni popolari albonesi (1892).

LIT.: M. Corelli, Tomaso Luciani, Pagine istriane, 1950, 4; M. Bertoša, Istarsko vrijeme prošlo, Pula 1978.

M. Bertoša, S. Bertoša