malarija

malarija (tal. mala aria: loš zrak), skupno ime za kronične zarazne bolesti uzrokovane protozoima Plasmodium vivax, P. ovale, P. falciparum, P. malariae. Bolest je obilježena akutnim nastupima periodičnih groznica (svakih 48 sati – m. tercijana, ili svaka 72 sata – m. kvartana), zatim splenomegalijom i anemijom. U Istri je uzrokovala velike pobole, pa i pomore stanovništva (XVII–XIX.st.). Epidemije su se pojavljivale na kopnu i otocima zbog prisutnosti velikoga broja komaraca (roda Anopheles) prijenosnika parazita, u močvarnim mjestima, osobito u Puli i okolici. Provincijski protoliječnik iz Kopra Ignazio Lotti smatrao je da malariji (»mala salute«) pogoduje nedostatak zdrave pitke vode i kontaminacija brašna kao posljedica lošeg mljevenja pšenice žrvnjevima mekoga kamena. Liječnik Giuseppe Arduino izvijestio je 1798. austr. vladu o uzrocima malarične infekcije, pa je vladin predstavnik Vincenzo Benini prihvatio njegove predložene sanitarne mjere: dovesti zdrav zrak u Pulu i isušiti močvarna zemljišta. Još u XIX.st. od malarije su oboljele dvije trećine stacioniranih vojnika, a liječeni su u vojnoj bolnici u Vodnjanu. Malarične su infekcije bile česte u mnogim naseljima oko rijeke Raše i Pazinčice jer su glib i kal stvarali dobre uvjete za razmnažanje komaraca. Poniranjem rijeke Pazinčice (krajem XVII.st.) u dolini blizu Kanfanara u njezinu su se vlažnom koritu razvijala legla komaraca. To je dovelo do epidemije malarije u Dvigradu, koji je već pretrpio nedaće epidemije kuge 1631. te su ga kao »ukleto« mjesto napustili njegovi stanovnici i prebjegli u Kanfanar (1714).

Radi suzbijanja malarije u Puli i okolici 1870. prosušivano je močvarno tlo o trošku države. Prvi pokušaji sanacije epidemije malarije na Brijunima trajali su osam godina, ali nisu doveli do uspjeha, pa je vlasnik otočja P. Kupelwieser (koji je i sam obolio od malarije tropike) pozvao → R. Kocha da pomogne suzbiti epidemiju. Rezultati istraživanja i liječenja pokazali su da je među 200 do 300 stanovnika Brijuna njih 20 bolovalo od malarije tropike, 20 od malarije tercijane, a jedan je bio zaražen malarijom kvartanom. Među djecom uzrasta do 10 godina, 4 je bolovalo od iste bolesti; ukupno je oko 20% stanovnika otoka bilo zaraženo akutnom ili kroničnom malarijom. U liječenju se primjenjivao kinin (Chininum muriaticum) u dnevnoj dozi od 0,5g kod djece, 1–2 (čak do 3) g u odraslih. Osim toga, sanirano je močvarno zemljište, primijenjene su i ribice gambuzije, insektifugi i dr. higijenske mjere (npr. postavljanje mreže na prozore).

Zbog izvrsnih uspjeha i iskustava u otkrivanju i liječenju epidemije malarije, na Brijunima je uspostavljen praktični centar za edukaciju malariologa, prvo antimalarično središte za obuku malariologa u hrv. krajevima. Na Brijunima su se usavršavali mnogi liječnici iz Njemačke, među njima O. Lenz, koji se trajno nastanio na Brijunima (do 1936). Tom je terapijskom metodom, koja se još dugo primjenjivala, → B. Schiavuzzi liječio kroničnu malariju u obitelji svjetioničara Frolje na rtu Marlera (Ližnjan).

LIT.: M. Gioseffi, Zur Malaria in Istrien im Jahre 1904, Allgemeine Wiener medizinische Zeitung, 1905; isti, Contributo alla epidemiologia della malaria nell’Istria meridionale durante il 1905. Ospedale Provinciale di Pola, Roma 1906; I. Rudelić, Z. Maretić, Doktor Bernardo Schiavuzzi pronalazi na rtu Marlera u Istri kroničnu malariju u obitelji svjetioničara (1908) i provodi uspješno liječenje, a potom nalazi Phlebotomus pappatači, u: Zbornik radova 26. sastanka Znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture, Poreč 1976; V. Raguž-Milotić, Z. Maretić, Malarija u Puli, danas i u prošlosti, u: Zbornik zdravstva u Istri, Pula 1987.

I. Rudelić