moderna arhitektura

moderna arhitektura, arhit. stvaralaštvo koje odbacuje stilska obilježja XIX. st. (historicizam) i nastoji graditi na načelima funkcionalizma i konstruktivizma, te mnogih usporednih umj. pravaca (kubizam, ekspresionizam, purizam). U Istri svoje izvore ima u mediteranskom i u srednjoeuropskom kult. krugu. Kao dio Austrijskoga primorja, na prijelazu XIX. u XX.st. Istra je bila otvorena arhit. utjecajima Beča, poglavito zbog nedostatka domaćih obrazovanih arhitekata i graditelja, te Trsta, čiji su arhitekti školovani u Beču, ali su, zbog svojeg mediteranskoga podrijetla i okruženja, neoklasične i secesijske matrice prilagođivali regionalnim i lokalnim tradicijama. Međutim, problematičnije je određivanje razvojnih paradigmi moderne arhitekture. Tehnološki gledano, istar. paralela prvoj suvremenoj građevini – Paxtonovoj Kristalnoj palači u Londonu iz 1851 – jest građevina natkrivenih navoza na otoku Uljaniku u sklopu arsenala iz 1860–63. Prema funkcionalnim i oblikovnim kriterijima F. Hennebiquea, Ch. Garniera, A. Perreta, A. Sant’Elije, P. Behrensa i A. Loosa, prva građevina suvremene arhitekture u Istri bila bi hala novih kovačnica na otoku Uljaniku iz 1910–12. Periodizaciju moderne arhitekture u Istri čine 4 faze: protomoderna (1910–30); rana moderna (1930–45); poslijeratna moderna (1947 – sred. 1970-ih) i recentna moderna (od sred. 1970-ih godina). Protomoderna je u cijelosti obilježena izgradnjom ind. građevina (→ industrijska arhitektura), uz primjenu armiranobetonskih i čeličnih okvirnih konstrukcija, odvajanje nosive od pregradnih konstrukcija i oblikovanje pročelja lišeno historicističkih dekorativnih elemenata. Osim hale na otoku Uljaniku, izgrađene su 1916–18. u sklopu arsenala i tri montažne hale s čeličnom konstrukcijom na kojima je vidljiv Behrensov utjecaj, te 1905. skladišne hale u Šijani u Puli. Istodobno, potkraj stoljeća počinje i gradnja hotela, vila, pansiona, kupališta (turistička arhitektura). Nakon I.svj. rata prekinuta je veza između Istre i Beča, a u Italiji, kojoj je Istra pripala, revolucionarne arhit. i urbanističke zamisli Sant’Elije i Chiattonea još nisu bile prihvaćene, što je dovelo do prekida u razvoju moderne arhitekture. Rana moderna počela se razvijati nakon povratka sa studija prve generacije istar. arhitekata i inženjera na poč. 1930-ih (→ A. Pauletta, → O. Heininger, → E. Trolis), radom graditelja starije generacije (→ A. Brussi, → A. Turina, → L. Moscheni, → G. Brass) i dr. tal. arhitekata koji su važne projekte realizirali u Istri (→ A. Mazzoni,  → G. Pulitzer Finali, → E. Montuori). Vrhunac rane moderne u Istri čine zgrada pošte u Puli (1933., A. Mazzoni), naselje Podlabin (1937–42., E. Montuori), rudarsko naselje Raša (1936–37., G. Pulitzer Finali), Antituberkulozarij (zavod za javno zdravstvo) u Puli (1940., L. Moscheni s Marconijem) te grad. kupalište Stoja u Puli (1936., E. Trolis). Nakon II.svj. rata dogodio se još jedan radikalan prekid u razvoju arhitekture. Poslijeratna moderna (od kraja 1940-ih do kraja 1960-ih) obilježena je djelovanjem niza arhitekata (I. Bartolić, → H. Bolanca, J. De Luca, → M. Vodička, → K. Ostrogović, Z. Sila, S. Fabris, L. Perković, Ž. Vincek, R. Miščević, Z. Bregovac i dr.), među kojima i nekoliko istar. arhitekata starije generacije (→ M. Grakalić, B. Lazar). Njihove realizacije čine kompaktan korpus obilježen racionalističkim pristupom tzv. internacionalnog stila i utjecajem zagrebačke arhit. škole. Tijekom 1960-ih i na poč. 1970-ih počinjala je djelovati nova generacija istar. arhitekata (A. Krizmanić, B. Orlić, E. Bassanese, D. Radolović, a poslije i B. Iskra, S. Cetina, E. Legović, S. Batelić, T. Dodić, M. Perossa te dr.), u suradnji s mnogim drugim hrv. arhitektima (M. Salaj, M. Begović, A. Čičin-Šain, → J. Matijević, D. Milas, B. Žnidarec, Đ. Mirković, → I. Geršić, → S. Kamber). Najvrjednijim realizacijama poslijeratne moderne u Istri smatraju se zgrada Doma zdravlja u Umagu (1954., N. Šilović), Dom zdravlja u Labinu (1969–80., M. Vodička), hotel Neptun u Poreču (1968., J. De Luca) i hotel Eden u Rovinju (1972., I. Bartolić i M. Begović). Kraj 1970-ih označava i početak recentne moderne, doba preispitivanja prakse tzv. internacionalnog stila, što tijekom 1980-ih dovodi do postmodernističke interpretacije tradicije i razvoja ideje regionalističkoga pristupa arhitekturi, uz pojavu nove generacije istar. arhitekata (M. Smilović, D. Matticchio, Lj. Dugandžić, E. Miletić, E. Ivančić, R. Počekaj, F. Gergorić, V. Delfar, B. Poropat, D. Tumpić i dr.). Recentnoj moderni, kojoj još nije potpuno dovršen korpus, pripadaju realizacije škole u Poreču (1979., A. Šloser i N. Draščić), turist. naselja Villas Rubin u Rovinju (1979., A. Čičin-Šain), stambenih nizova u Pazinu iz 1979. i sport. dvorane u Pazinu (1998., B. Iskra), hotela Galijot u Poreču (1981., M. Salaj), stambenih nizova u Maredi (1984., J. Matijević, D. Milas), dogradnje zgrade FET-a u Puli (1987., D. Matticchio), Biskupske palače u Poreču (1992) i crkve sv. Nikole u Puli (2001., E. Legović), zatim stambeno-poslovnoga kompleksa u Labinu (1992., S. Batelić), zgrade Croatia osiguranja u Puli (1992., S. Cetina), rekonstrukcije Peterokutne kule u Poreču (1995., T. Dodić, A. Marion i H. Giaconi) te vile Haj u Lovrečici (2000., M. Perossa).

LIT.: S. Giedion, Spazio, tempo, architettura, Milano 1984; A. Rubbi, Moderna arhitektura u Istri, Pula 1995; isti, Arhitekti modernog pokreta u Istri – biografska građa, Pula 1997.

B. Nefat