Motovun

Motovun, naselje na brežuljku u sr. Istri, 21km jugoistočno od Buja, iznad južne obale srednjega toka Mirne (45°20′N; 13°50′E; 277m nadm. vis.); 531st. (2001), sjedište općine. Ubraja se među najočuvanije istarske srednjovj. urbane cjeline. Jezgra naselja smještena je visoko na čunjastoj uzvisini iznad okolnoga područja, s podgrađem na južnoj padini (Borgo) i novijim predgrađem na njegovu ist. hrptu (Gradisiol), te novim (XIX.st.) naseljem (Kanal, tal. Laco) u podnožju uzvisine, duž županijske prometnice Karojba–dolina Mirne. Do poč. XX.st. imao je gotovo dvostruki broj stanovnika nego što ga ima danas. Stanovnici se bave poljodjelstvom, stočarstvom i vinogradarstvom (veliki nasadi vinove loze: teran, pinot, malvazija) i proizvodnjom vina (podrumi). Sjedište malih poduzetničkih tvrtki, hotela (Kaštel); u novije vrijeme mjesto održavanja međunarodnoga film. festivala (→ Motovun Film Festival) i likovnih priredaba; sjedište Međunarodnoga centra za hrvatska sveučilišta u Istri. M. se razvio na uzvisini, na mjestu prapov. gradine, te na nekoliko susjednih bežuljaka (Šublenta). Prostor oko Motovuna je bio naseljen i u ant. doba, kad se nalazio na rubu parentinskog agera (nalazi ulomaka ant. natpisa u Motovunu i Brkaču, izloženi u lapidariju u kuli). Kao sjedište feud. posjeda počinje se razvijati od VIII.st., a prvi se put spominje u listini Rižanske skupštine 804. Dio prihoda pripadao je porečkom biskupu, odnosno akvilejskom patrijarhu, a oni su feud u XII.st. prepustili grofovima Goričkim. Od sred. XIII.st. imao je podestata kojega je patrijarh potvrđivao. Nastojeći se osloboditi njegove svjetovne vlasti, M. je 1278. došao pod vlast Venecije; nakon toga nastalo je nemirno razdoblje obilježeno sukobima dviju stranaka do kraja XIII.st. Do XVIII.st. bio je važna točka u mlet. dijelu Istre, između ostaloga i zbog nadzora nad Motovunskom šumom. Poslije II.svj. rata iselio se veliki dio stanovnika, a grad je zapušten; 1970-ih započela je obnova spomenika i stambenih kuća i turistička valorizacija, te je danas važno središte toga dijela Istre. Jezgra grada opasana je obrambenim zidinama iz XIII–XIV.st., koje leže na starijim temeljima, a i poslije su obnavljani. S unutrašnje su strane ojačani nizom šiljastolučnih niša, a na istaknutim točkama imaju obrambene kule četverokutne osnove. Zidinama danas vodi šetnica oko najviše razine grada, unutar koje je nekoliko romaničkih i got. kuća. Na gl. trgu je renesansna palača-kaštel, više puta pregrađivana od XVI. do XIX.st.; gradska palača s ostatcima romaničkih prozora iz XIII.st., kasnorenesansna župna crkva sv. Stjepana (1580–1614), s odvojenim zvonikom iz XIII.st. koji ima nazubljeni prsobran na ravnome vrhu. U crkvi je mnoštvo umjetničkih djela (mramorni kipovi F. Bonazze, stropne slikarije iz XVIII.st., orgulje G. Calida, srebrno posuđe i dr.). Ispod gl. trga je spremište javne vodospreme. Gl. prilaznim putom do jezgre naselja dolazi se kroz dvoja gradska vrata (XIV–XVII.st.); u vanjskima, u kojima je smješten lapidarij antičkih i srednjovj. natpisa i reljefa, te unutrašnjim vratima ranogotičkih obilježja. Na zap. kraju trga između vanjskih i unutrašnjih vrata nalazi se loža, otvorena s triju strana stupovima. Podgrađe je također bilo utvrđeno, ali bedemi su očuvani samo u tragovima. U Motovunu su još četiri crkve: Blažene Djevice Marije dei Servi (izgrađena 1584), sv. Ivana Krstitelja i Blažene Djevice Marije od Vratiju (sagrađena 1521), sv. Antuna Padovanskoga (prije Sv. Ciprijan, XV.st.), sv. Margarete na gornjem groblju. Uz M. je vezana i legenda o divu Velom Joži, po kojoj je pripovijetku napisao Vladimir Nazor.

LIT.: L. Morteani, Storia di Montona, Trieste 1895; L. Foscan, I castelli medioevali dell’Istria, Trieste 1992; D. Alberi, Istria, storia, arte, cultura, Trieste 1997; A. Mohorovičić, Utvrđeni gradovi i kašteli sjevernog Jadrana, Rijeka 1997.

R.