Pavao Đakon

Pavao Đakon (lat. Paulus diaconus, Paulus Cassinensis), langobardski kroničar (oko 720 – oko 799). Do propasti langobardske države živio je na dvoru kralja Deziderija (→ Langobardi), gdje je podučavao njegovu kćer Adelpergu, a potom stupio u benediktinski red u samostanu Monte Cassino u juž. Italiji. Kako bi izbavio brata iz franačkoga sužanjstva, otišao je na dvor → Karla Velikoga i neko se vrijeme zadržao u krugu najučenijih ljudi zap. Europe. Potkraj života vratio se u Monte Cassino, gdje je i umro. Napisao je više djela, među kojima se ističe Povijest Langobarda (Historia Langobardorum), kronika u šest knjiga, koja opisuje događaje do 744. te donosi za istar. povijest važne podatke. Zabilježio je da je 592. Istra bila poharana kužnom bolešću. Među događajima za doseobe → Slavena (danas Slovenaca i Hrvata), zapisao je da su oko 600–602. Langobardi s Avarima i Slavenima opustošili Istru ognjem i pljačkom, te da su Slaveni oko 611. upavši u Istru, pobili puno biz. vojnika i u potpunosti je opljačkali. Premda se služio podatcima starijih pisaca i iz langobardske usmene predaje, ubraja se u pouzdanije kroničare ranoga sr. vijeka.

M. Levak