Rabatta

Rabatta, stara plemićka obitelj podrijetlom iz Firence. U XIII. st. preselila se u Udine i ondje podijelila u tri grane, od kojih je najvažnija ona gorička, koja se prvi put spominje 1337. Izumrla je u XIX. st., a njezini pripadnici nosili su naslove baruna, poslije i grofova (od 1634) i bračnim vezama bili povezani s mnogim drugim plemićkim obiteljima (Medici, Strozzi, Salviati). Neki njezini članovi u novom su vijeku u Istri i Hrvatskom primorju obnašali različite dužnosti. Giuseppe (Josip), austr. general (Gorica, oko 1550 – Senj, 31.XII. 1601), bio je savjetnik nadvojvode Ferdinanda na dvoru u Grazu, a 1598–99. poslanik u Rimu i Veneciji. Kao vicedomin Kranjske na zahtjev nadvojvode Ferdinanda 1596. obišao je Pazinsku knežiju, a na sina Gaspara htio je prenijeti kaštel Kršan, koji je 1600. kratkotrajno posjedovao. Pokušavao je pronaći rješenje tzv. uskočkoga pitanja, koje je zaoštrilo odnose između Venecije i Austrije. Kada je dogovoreno da se uskoci presele u Otočac, u prosincu 1600. imenovan je nadvojvodinim povjerenikom u Senju. U toj je ulozi uskocima branio plovidbu izvan Senjskoga kanala, oduzimao im plijen, a dao je i pogubiti uskočke vojvode Martina Posedarskoga, Marka Margitića iz Ledenica i Jurja Maslardu iz Dubrovnika. Kada je to htio učiniti i s vojvodom Jurišom Sučićem, izbila je velika pobuna Senjana, u kojoj je ubijen. Rabatta se pojavljuje i kao lik u romanu Čuvaj se senjske ruke A. Šenoe. Giuseppeov sin, barun Antonio (umro 1650), bio je kapetan Gradiške (1621), savjetnik cara Ferdinanda II. i carski veleposlanik u Veneciji (1638). Sudjelovao je u financ. transakcijama oko Pazinske knežije u XVII. st. Njegovi sinovi: Ludovico (Luigi), gorički kapetan (1661–63); Giuseppe (Gradiška, 6. II. 1625 – Ljubljana, 28. II. 1683), ljubljanski biskup (1664); Rodolfo (?, oko 1640 – Bratislava, 1687), carski feldmaršal, istaknuo se u borbama protiv Osmanlija. Antoniov nećak bio je kavaljer Michele, pazinski kapetan i upravitelj knežije (1622–37), vrlo sklon lokalnom plemstvu. Živio je ugl. na svojim posjedima oko Gorice, pa je u njegovo ime Pazinskom knežijom upravljao izabrani namjesnik. U korespondenciji se služio tal. jezikom, čak i u pismima koja je upućivao caru. Michele i Giovanni (XIV. st.) 1398. dali su izgraditi crkvu Sv. Duha iznad kaštela u Gorici; Michele (umro 1428) bio je istaknuti vojni zapovjednik i kavaljer, a Raimondo Ferdinando (1669–1722) diplomirao je filozofiju u Beču, i bio biskup Passaua (1713).

LIT.: C. Morelli di Schönfeld, Istoria della Contea di Gorizia, I–IV, Gorizia 1855; B. Poparić, Povijest senjskih uskoka, Zagreb 1936; C. De Franceschi, Storia documentata della Contea di Pisino, AMSI, 1963, 10–12; G. Marchetti, Il Friuli: uomini e tempi, I, Udine 1979; C. von Czörnig, Gorizia. La Nizza austriaca, I–III, Gorizia 1987; D. Alberi, Istria. Storia, arte, cultura, Trieste 1997.

S. Bertoša