Rimsko Carstvo

Rimsko Carstvo (lat. Imperium Romanum), najveća država starog vijeka na Sredozemlju, vrhunac moći doživjela je u I.st.pr.Kr. do V.st. Razvila se tijekom druge pol. I. tisućljeća pr.Kr. od maloga seoskog naselja (Roma) na obali rijeke Tibra. Tradicija osnutak grada Rima stavlja 1.IV.753.pr.Kr., a Romula imenuje prvim kraljem. Sedmoga kralja Tarkvinija Oholog svrgnulo je plemstvo (po tradiciji 509.pr.Kr.) i stvorilo republikansko ustrojstvo izbornih dužnosnika koji su se mijenjali svake godine. Postupnim širenjem na sve veće područje Apeninskoga poluotoka u III.st. rim. je država poduzela odlučujući iskorak u osvajanje prekomorskih zemalja (Sicilija 241.pr.Kr., Sardinija i Korzika 238.pr.Kr., dio Hispanije 197.pr.Kr., sjev. Afrika 146.pr.Kr., itd.). Potkraj III. i poč. II.st.pr.Kr. Rimljani su ratovali protiv plemena i naroda ist. jadranske obale (Plereja, Histra i dr.), te ih počeli podvrgavati svojoj vlasti. Protiv Histra ratovali su dvaput, 221. i 178–177.pr.Kr. (→ Histarski ratovi), nakon čega je Istra postala dio rim. države. Postala je dijelom provincije Ilirik, zajedno s cijelom ist. jadranskom obalom. Sred. I.st.pr.Kr. osnovane su u Istri rim. → kolonije (Tergeste, Pola, Parentium), a potkraj stoljeća veći dio poluotoka, od Rižane do Raše, uključen je u Italiju kao središte Carstva. Time je Istra ušla u gl. tokove gospodarstva i politike u središnjem dijelu države, a pokraj nje išli su glavni putovi iz Italije u panonske provincije. Kraj I.st.pr.Kr., I. i II.st. doba su najvećega stupnja razvitka Istre u starom vijeku (od cara Augusta do dinastije Severa), pri čemu se napredak temeljio na povoljnom prom. položaju, ali i na izvozu vina i maslinova ulja. Umjetnost i graditeljstvo također svjedoče o povezanosti istar. prostora s tadašnjim općim kretanjima. U to se vrijeme R. C. prostiralo na golemom prostoru od Britanije do Mezopotamije, i od Dunava do Gibraltara, uključujući cijelu sjev. afričku obalu. Nakon II. st. (ratovi Marka Aurelija protiv Markomana i Kvada), kada je cijela država počela osjećati prve znakove gosp., polit. i vojničke krize koji će je u V. st. dovesti do propasti, istar. je prostor održavao napredak, ali se sjeverno od njega počeo oblikovati voj. obrambeni pojas → Claustra Alpium Iuliarum, koji je trebao štititi prolaz iz Panonije u sjev. Italiju. Građanski ratovi s kraja III. st. i IV. st., i upadi barbarskih naroda na područje Rimskoga Carstva nisu izravno zahvatili Istru, osim njezina sjev. dijela, koji je bio izloženiji gl. kopnenom putu svih vojski (Ljubljana – Postojna – Akvileja ili Tarsatika – Akvileja). Zato je Istra postala područje u koje su se sklanjale izbjeglice iz provincija koje je rim. vojska postupno napuštala (Panonija, Norik). Car Dioklecijan jedini je u kasnom razdoblju uspio temeljitim reformama zaustaviti krizu, ali je samo odgodio njezin vrhunac i propast države. Podijelio je odgovornost i zadaće s jednim suvladarom i dva pomoćnika (tetrarhija), preoblikovao granice provincija i grupirao ih u dijeceze, a pritom su Jadran sa sjev. Italijom, Panonija, Norik i Retija postali sastavnim dijelovima V. dijeceze (Italija). Dioklecijanove gosp. reforme (maksimiranje cijena, monetarna reforma) nisu zaustavile opadanje snage Carstva, koje je poslije smrti cara Teodozija (385) i službeno podijeljeno u dva dijela, Istočno i Zapadno. Zap. R. C. prestalo je postojati 476. kada je herulski kralj Odoakar svrgnuo posljednjeg cara toga dijela države, Romula Augustula. Istočno R. C. održalo se s gl. gradom Konstantinopolom nakon toga kao Bizantsko Carstvo. U vrijeme cara Justinijana (vladao 527–565) ono je pod svoju vlast stavilo neke dijelove bivšega Zapadnog Rimskoga Carstva, tako da je i sjev. Jadran neko vrijeme pripadao biz. državi (→ Ravennski egzarhat). Ona je bila ograničena na obalni dio prostora, ali pokušavala je nadzirati i situaciju u unutrašnjosti Dinarida, gdje su se poč. VII.st. stali naseljavati Slaveni. Bizantsko Carstvo prestalo je postojati 1453., ali nakon IX–X.st. na jadranskom području više nije imalo nikakva utjecaja.

R. Matijašić