Santorio, Santorio

Santorio, Santorio, liječnik i erudit (Kopar, 29.III.1561 – Venecija, 7.V.1636). Naobrazbu je stjecao u Kopru i Veneciji, potom u Padovi studirao filozofiju i medicinu, te postigao naslov doktora medicine. Boravio je u Hrvatskoj, najvjerojatnije u službi grofa Zrinskoga, gdje je promatrao promjene klime i izumio anemometar. Pisao je o svojoj med. praksi i o metodici izbjegavanja pogrješaka u med. umijeću. God. 1611. izabran je za prof. na Sveučilištu u Padovi. Bavio se ijatrofizikom i ijatromehanikom. Objavio je knjigu De medicina statica (1614), u kojoj je iznio svoja višegodišnja zapažanja pri vaganju ljudskoga tijela, pri čem je došao do zaključka da postoji nevidljiva perspiracija iz ljudskoga tijela – perspiratio insensibilis. U tom djelu dokazuje svoju spoznaju da je zdravlje ravnoteža tjelesnih sokova, pa je vaganjem prije, za vrijeme i poslije jela, te kontrolom mokrenja i defekacije upućivao na zakonitosti kvantitativnoga tjelesnog metabolizma. Knjiga je bila prevedena na četiri jezika i pedesetak puta pretiskivana. Konstruirao je posebnu vagu, izumio termometar i neke druge instrumente (troakar za izvlačenje tekućine iz trbuha, uređaj za mjerenje pulsa, higrometar i dr.). Pokrajinska je bolnica u Puli dugo nosila ime »Santorio Santorio«, a njegovo se poprsje i danas nalazi u prostranom ulazu Opće bolnice u Puli.

LIT.: M. D. Grmek, Santorio Santorio, začetnik eksperimentalne medicine, Medicinar, 1947, 1; L. Premuda, Intorno a Santorio Santorio ed alla medicina giuliana del passato, Atti del Convegno dei medici giuliani, Trieste 1947; M. D. Grmek, Istarski liječnik Santorio Santorio i njegovi aparati i instrumenti, Zagreb 1952.

I. Rudelić