solane

solane, sustav plitkih bazena, kanala i brana za pribiranje morske soli isparavanjem morske vode. Bazeni su građeni na nekoliko razina blizu morske obale, a dijele se na bazene za isparavanje (morari, soracorboli, corboli i servidori) i bazene za kristalizaciju (cavedini). U prvima se morska voda isparava do stvaranja zasićene otopine, a u drugima se kristalizacijom proizvodi sol. S. također imaju ulazni kanal za morsku vodu (cavana), kanal za otjecanje vode (libador) i mrežu unutrašnjih kanala (fossado, lida), na višoj i nižoj razini, kojima voda prelazi iz jedne u drugu površinu za isparavanje. Prvi se put s. spominju u Istri 543., kad je porečki biskup → Eufrazije poklonio svojemu kleru trećinu solana na Brijunima. Solarska djelatnost postala je važnom tek nakon 1000., kada je Mletačka Republika odlučila nadzirati i tržišta Furlanije, Kranjske, Koruške i dr. Najpogodnija su mjesta za razvoj solarstva u velikim zaljevima od Trsta do Savudrije. Unutar toga pojasa, što ga karakterizira pravilan ritam izmjene rtova i uvala s niskom obalom aluvijalnoga podrijetla, postojale su žavljanske s. na ušću Glinščice, s. sv. Klimenta na ušću Osapske reke, s. Palú pokraj Milja, i s. sv. Bartolomeja. Sljedeće s. protezale su se južno i zapadno od Kopra, na aluvijalnim nanosima potoka Badaševice i rijeke Rižane. U tom području nalazile su se semedelske s., koje su s juga kružno zatvarale koparsku pov. jezgru, te s. kraj ušća rijeke Rižane (Val Campi, Ušće Rižane i Škocjanski zatok). U obama su predjelima zbog morfologije terena cjeline bogate solju bile prekinute močvarnim područjem, a nosile su različita imena: Semedella, Gorne, S. Leone, S. Nazario, S. Girolamo, Ariol, Sermino, Bocca-Fiume, Campi, Oltra, Campo Marzio, Colonna, Almerigotti, Ponta Totto, Casoni, Dossetto Ancarano itd. Najvažnije su → piranske solane. Solarska djelatnost postojala je i na području Izole, Sipra, Vrsara, Valalte kraj Limskoga zaljeva, Rovinja, Brijuna i Pule, ali je zadovoljavala samo mjesne potrebe, dok se u Miljama, Kopru i Piranu sol proizvodila i za izvoz. U mlet. doba govorilo se da su piranske s. bile dvostruko veće od koparskih, a one dvostruko veće od miljskih, ali njihova veličina i kapacitet proizvodnje nisu ovisili samo o prirodnim fenomenima već i o gospodarsko-polit. odlukama što su ih donosile države kojima je to područje pripadalo.

LIT.: E. Nicolich, Cenni storico-statistici sulle origini delle saline adriatiche, Osservatore Triestino, 1881, 118; A. Danielis, Le vecchie saline di Pirano, Archeografo Triestino, 1930–1931, 3, 16; G. Cumin, Le saline istriane, Bollettino della Società Geografica Italiana (Roma), 1937, 7, 2.

O. Selva