tanko i debelo

tanko i debelo, osebujan način tradicijskoga narodnoga pjevanja, odn. sviranja na roženicama, u Istri, Hrvatskom primorju i na dijelu sjevernojadranskih otoka (Krk, Cres, Rab, Lošinj, Susak i zap. dio Paga). Najizvornije je pjevanje u izvedbi dvaju muških glasova, od kojih jedan pjeva u normalnom registru, a drugi u falsetu koji podsjeća na zvuk male (tanke) roženice. No pjeva se i u kombinaciji muškoga i ženskoga glasa (često npr. na Proštini), ili dvaju ženskih glasova (zabilježeno na Barbanštini i dr.). Nazvano je po sličnosti u odnosu glasova sa svirkom na tankoj (maloj) i debeloj (veloj) roženici. Kod sviranja na tanko i debelo na roženicama napjev se izvodi na velikoj sopeli, a pratnja na maloj. Takvo se dvoglasje izvodi u paralelnim sekstama (razmak od šest tonova) u → istarskoj ljestvici, nizu netemperiranih, kromatskih tonova, a završava unisonim ili oktavnim završetkom, karakterističnim za cijelo područje. Pjevanju na tanko i debelo srodno je i osebujno tradicijsko → tarankanje. Oba su načina pjevanja tehnički vrlo zahtjevna. U nedostatku glazbala, takvim se pjevanjem izvodi i folk. glazba za ples. U pov. se vrelima spominje i srodan izraz »vela nota« za svečani napjev kod liturgijskog pjevanja (npr. u dekretu senjsko-modruškoga biskupa M. Brajkovića iz 1699).

Muzikolozi F. K. Kuhač, M. Brajša Rašan, I. Matetić Ronjgov i dr. koji su prikupljali glazbeno nazivlje spominju u svojim radovima dvoglasno pjevanje pri kojem napjev izvodi »debelo grlo« a pratnju »tanko« (M. Brajša Rašan). B. Širola i M. Gavazzi bilježe nazive »na dvi strane«, »debelo«, »tanko«, koji se odnose i na liturgijske napjeve (O pučkom pjevanju na Krku, 1931).

LIT.: R. Pernić, Meštri, svirci i kantaduri: istarski narodni pjevači, svirači i graditelji glazbala, Buzet 1997.

G. Doliner, R.