tarantula

tarantula (Tarantula apuliae, Lycosa tarantula), dlakavi žuto-crni pauk iz porodice pauka vučjaka – Lycosidae. Najveći je eur. pauk, koji živi u zemlji u nekoliko centimetara dubokim rupama u Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji, ali i u juž. Italiji (Taranto), najčešće u područjima s oskudnom vegetacijom. Plijen hvata brzim trkom kao zvijer. Njegov ugriz nije otrovan, a može izazvati samo neke lokalne (alergične) prolazne znakove. Vjerovalo se da izaziva znatne duševne poremećaje (tarantizam), tešku bolest, pa i smrt žrtve. Najvjerojatnije iz neznanja, simptomi otrovanja (tarantizam) ujeda pauka crne udovice (Latrodectus mactans tredicimguttatusa) pripisivali su se tarantuli, koja rijetko kad dolazi u kontakt s čovjekom, a to vjerovanje o otrovnosti tarantule (tarantole) u Istru su donijeli kolonisti iz juž. Italije, koje je Venecija prije nekoliko stoljeća naselila na području Vodnjana, Galižane, Bala. Pojam tarantizma ušao je u kulturu ponašanja priobalnoga stanovništva Sredozemlja. Olakšanje bolova i naglašenoga duševnoga nemira od ujeda crne udovice, ali ne i tarantule, postizalo se fizičkim aktivnostima bolesnika (dugotrajnom vježbom, umorom, hiperkineza, živahnim južnotal. plesom – tarantella).

Naziv tarantula imaju i dvije vrste noćnih guštera, žućkasto--pepeljastih nijansa kože, koji na širokoj glavi imaju razmjerno velike oči, a pukotina zjenica položena im je vertikalno. To su: kućna tarantula, tarantjela, gubavica ili kućni macaklin (Haemidactylus turcicus–Geckonidae) i zidna tarantula (Tarantula mauritanica), koja se s lakoćom penje po zidovima kuća do krova i tu hvata kukce, a ugl. ne ulazi u sobe. Nisu otrovne, ali im to svojstvo u narodu pripisuju, vjerojatno zbog sličnosti imena s paukom.

LIT.: Z. Maretić, I. Rudelić, Tarantizam i njegovi odjeci u Dalmaciji, Istri i Hrvatskom primorju, u: Zbornik radova 26. sastanka Naučnog društva za historiju zdravstvene kulture, Poreč 1976, Rijeka 1978.

I. Rudelić