tramvaj

tramvaj (engl. tramway), el. vozilo na tračnicama namijenjeno gradskomu javnom putničkom prometu. U Istri je postojao u Puli, Opatiji i Piranu. Pulski tramvaj, započeo se projektirati 1887., a idejni projekt za električni t. ili t. s konjskom vučom izradio je inž. Rudolf Urbanitzki iz Linza. U prosincu 1900. reviziju projekta obavilo je poduzeće »Wrede« iz Beča. Grad. je uprava 1902. raspisala obveznice u iznosu od 1200000 kruna, koje su ubrzo bile potrošene za uvođenje tramvaja. Proba je izvršena 15.III.1904., svečano otvaranje bilo je 24.III.1904., a prvi dan redovitoga prometa 25.III.1904., kad je prodano 6500 karata. U prva četiri mjeseca prevezeno je 410000 putnika te zarađeno 50000 kruna. Pruga je počinjala na želj. kolodvoru. Jedan krak išao je uz obalu i Arsenal do Sv. Polikarpa, gdje je bila remiza, a danas tvornica cementa. Drugi krak vodio je uz Marine Casino preko grad. središta i uz Arenu ponovno na želj. kolodvor. Poslije se ispred Arene odvajao krak prema Šijanskoj šumi. Postojao je i plan za produženje do Fažane te Vodnjana. Širina kolosijeka bila je 1435mm, jednaka željezničkomu. Nakon I.svj. rata tramvaju su počeli konkurirati autobusi, pa je 16.VI.1934. ukinut, a grad. su promet preuzeli autobusi društva »Gattoni«. Tračnice su uklonjene te danas o tramvaju u Puli nema nikakva traga.

Opatijski tramvaj projektiran je 1892. kao parni tramvaj od Matulja do Voloskoga, što nije prihvaćeno zbog bojazni hotelijera da će dim i buka parnih lokomotiva ometati goste. Pripreme za el. tramvaj započele su 1900. Sudjelovali su Bečka kreditna banka i graditelj Jakob Ludwig Müntz. Koncesija za 12km tramvajske pruge bila je izdana 12.XI.1906., a promet je započeo 9.II.1908. Tramvajem je upravljalo dioničko društvo Električni tramvaj Matulji–Opatija–Lovran, s kapitalom od 2200000 kruna. Pruga se spuštala od želj. stanice Matulji s 212m nadm.vis. na obalu. Prtljagu su vozili posebnim vagonima. Ljeti su Opatijom vozili otvoreni vagoni. Konjske zaprege imale su prednost pred tramvajem, koji se kretao brzinom do 10km/h. Nakon I.svj. rata tramvajsko društvo prešlo je pod upravu Società Anonima Ferrovie Elettriche Secondarie Abbazia. T. je ukinut 31.III.1933., a sljedeći dan počeli su voziti autobusi društva Consortio Intercomunale Servizi Automobilistici Fiume–Abbazia. Pruga je demontirana, a neki su vagoni prodani u Ljubljanu. Postojali su i planovi za spajanje Rijeke i Opatije tramvajskom prugom, a bilo je utemeljeno i društvo za njezinu izgradnju.

Piranski tramvaj bio je najprije otvoren 24.X.1909. kao trolejbusna pruga do želj. postaje Sv. Lucija na Porečkoj pruzi. Vožnja makadamskom cestom bila je neudobna, pa su ubrzo počele pripreme za izgradnju tramvajske pruge Piran–Sv. Lucija, a koncesija je 11.XI.1911. dodijeljena društvu iz Augsburga. Pruga, dužine 5447m i širine 760mm, otvorena je 20.VII.1912. Tramvajsko društvo Piran–Sveta Lucija–Portorož imalo je pet motornih kola i dvije prikolice. Troškove izgradnje od 150000 kruna snosili su općina Piran i Pokrajina Istra. T. je vozio najviše 26km/h, a el. energiju dobivao je iz elektrane u brodogradilištu. Premda je ukidanjem pruge Trst–Poreč 1935. izgubio putnike, prometovao je sve do 31.VIII.1953. Vagoni su potom prodani u Sarajevo.

LIT.: J. Orbanić, Istarske željeznice, Zagreb 1996.

J. Orbanić