Valić, Đino

Valić, Đino, pjesnik (Rakalj, 27. XII. 1940 – Pula, 13. XI. 1994). Osnovnu školu pohađao je u Krnici, a u Puli srednju ugostiteljsku, koju je prekinuo 1957. i zaposlio se u Brodogradilištu Uljanik. Od 1969. do 1977. kao pomorac plovio je na prekooceanskim brodovima, potom nakratko bio zaposlen u Ljubljani, pa se vratio u pulsko brodogradilište. Od rane mladosti pisao je pjesme na zavičajnoj čakavštini i na hrv. standardnom jeziku. Zapažen je ponajprije kao čakavski pjesnik, pod poetskim utjecajem M. Balote. Tematika njegovih pjesama vezana je za težački i pomorski život, društvenu nepravdu, rodoljublje, baštinu i tradiciju te ljubav. Objavljivao je u časopisima Istarski borac i Istra te u zbornicima Literarnoga kluba Uljanik, kojemu je bio osnivačem i dugogodišnjim predsjednikom, promičući nakladništvo i potičući mlade stvaratelje. Inicirao je tiskanje šest zajedničkih zbirki pjesama i knjiga domoljubnih i antiratnih pjesama Via crucis Croatiae – istarska molitva za lipu našu (1992). Nastupao je u radijskim emisijama, na priredbama Čakavskoga sabora, u proturatnim programima i dr. Nagrađivan je na Susretima na dragom kamenu u rodnome Raklju 1974. i 1976. Neke su mu pjesme uglazbljene. Za života je objavio zbirku San od mora (1986), a neposredno pred smrt pripremio je zbirku Kalavojna (1994), svojevrsno autobiografsko ostvarenje.

LIT.: S. K., Bilješka, u: Đ. Valić, San od mora, Pula 1986; Đinova posljednja plovidba, Glas Istre, 1994, 308; Lj. Filipić-Ivezić, Velo srce malega čovika, u: Đ. Valić, Kalavojna, Pula 1994. i. e. 1995; E. Rudan, Đinu Valiću, čovjeku i pjesniku, Ladonja, 1994, 10.

B. D. Biletić