Viribus Unitis

Viribus Unitis, bojni zastavni brod austrougarske ratne mornarice, konstrukcijske istisnine 20000t, dužine 151m i širine 27,3m. Bio je prvi od četiriju austroug. bojnih brodova tipa dreadnought. Izgrađen je 1910–12. u Trstu, a bio je naoružan s 12 topova kalibra 305mm i 12 topova kalibra 150mm te nizom manjih topova. Imao je 1097 članova posade, a u ratu je taj broj bio veći. Posljednjih dana I.svj. rata, kada je brod potopljen, dovršavao se proces unutarnjeg raspada Austro-Ugarske Monarhije. Mornari na austroug. ratnim brodovima otkazivali su poslušnost i osnivali mornarske komitete. U Puli su 29.X.1918. komiteti preuzeli zapovjedništvo na ratnim brodovima, što je dovelo do kaotičnog stanja u gl. ratnoj luci Monarhije. Dana 31.XI.1918. na temelju odluke cara KarlaI. zapovjednik austroug. flote admiral M. Horthy predao je flotu predstavnicima Slovenaca, Hrvata i Srba Narodnoga vijeća iz Zagreba. Na brodu V. U. spuštena je austroug. zastava i podignuta hrvatska, a neslavenski članovi posada počeli su se iskrcavati s brodova. Zapovjedništvo flote Države SHS brzojavom je obavještavalo države članice Antante o preuzimanju brodovlja, ali ta vijest nije posvuda primljena i prihvaćena u skladu s njegovim očekivanjima. Za zapovjednika flote postavljen je → J. Vuković-Podkapelski, ali je njegov autoritet bio ograničen djelovanjem mornarskih komiteta, koji su među mornarima proširili uvjerenje da je rat završen. Zbog toga je na brodovima popustila disciplina, bili su oslabljeni stražarski nadzor i sigurnosne službe; ratni brodovi noću su bili osvijetljeni, a na brodu V. U. nepropusna vrata između odjeljaka bila su otvorena, što je ubrzalo njegovo potapanje. Tijekom noći 31.X – 1.XI. tal. pom. diverzanti, poručnici R. Rosetti i R. Paolucci, ušli su u nenadziranu pulsku luku na jednoj vrsti »jahaćeg torpeda«, svladali lučke zapreke i oko 5 sati ujutro uz bok broda pričvrstili naljepnu minu s tempiranim detonatorom. Opaženi su i zarobljeni, pa su obavijestili Vukovića da je brod miniran, nakon čega je on zapovjedio napuštanje broda; mina je eksplodirala u 6 sati i 20 minuta. Brod se ubrzo napunio vodom, prevrnuo i nakon 14 minuta potonuo. Zajedno s oko 400 članova posade poginuo je zapovjednik J. Vuković Podkapelski. Nakon rata, zemlje članice Antante nisu priznale predaju austroug. flote Državi SHS, već su je među sobom podijelile. Potkraj 1919. olupina broda, koja je ležala na 30m dubine, izrezana je i izvađena, a pojedini dijelovi broda odneseni su u Italiju kao ratni plijen.

LIT.: M. Balota (M. Mirković), Puna je Pula, Zagreb 1954; P. Jung, Umsturzjahr 1918 – Ende und Auflösung der k.u.k. Kriegsmarine, u: Österreichische Militärgeschichte, niz 3, 1995; A. de Toro, Pola, 1. Novembre 1918, u: Storia Militare, 1999, 66; Z. Freivogel, Austrougarski bojni brodovi I. svjetskog rata, Rijeka 2003; D. Petković, Ratna mornarica Austro-Ugarske monarhije, Pula 2004.

B. Dobrić