vodogradnja

vodogradnja, skup aktivnosti koje se provode radi uređenja vodotoka, zaštite tla od erozije i hidrotehničke melioracije tla. One se u Istri provode na području slijeva rijeke Mirne, sljevova Raše i Boljunčice i ostalih vodotoka, od kojih veću važnost imaju Dragonja, Pazinski potok (Pazinčica, Fojba) i Ćipri (Beramski potok).

Mirna je relativno malen vodotok, ali je u najstarijoj povijesti bila povod za stvaranje velikoga broja mitova i legenda, a u novije doba predmet niza studija, planova i projekata o regulacijskim i melioracijskim radovima u dolini (do sred. XX.st. izrađeno je 20-ak studija i projekata). Prvi pisani tragovi o uređenju vodotoka na tom području potječu još iz 1631., kad je izrađena prva studija kojom je Venecija namjeravala rijeku Mirnu učiniti plovnom do Buzeta, za što su bili zaduženi providuri Polo Nani i Girolamo Corner. Ideja nije ostvarena, a vodotokom se tada, ovisno o vodostaju, plovilo do Livada. Na poč. austrijske vladavine, vlada u Beču odmah je poduzela mjere za izvedbu toliko puta predlaganih radova. Komesar za ceste Blaserna izradio je 1825. projekt regulacije Mirne, koji se ugl. sastojao u izradbi prokopa na oštrijim krivinama te izravnavanju i produbljivanju korita. Radovi po ovom projektu izvedeni su 1829–30., čime je korito svedeno na stanje prije prelaganja korita (u srednjem dijelu 1968–72). Na inicijativu Istarskoga sabora (posebno zastupnika Giorgia Franca), u Bujama je 1864. osnovana vodna zajednica, najstarija u Hrvatskoj. Zahvaljujući zauzimanju Sabora i upornom nastojanju Vodne zajednice Šumarsko-tehničko odjeljenje u Villachu izradilo je 1896. projekt za uređenje čitavoga sliva Mirne. Sredstva za te radove (550000 kruna) osigurana su zakonom iz 1902; radovi su započeli odmah i trajali su do početka I.svj. rata. Izgrađeno je 465 bujičnih pregrada, 5630 bujičnih pragova, pošumljeno 210ha tla i dr. God. 1905. Carlo Oberst iz Trsta dovršio je projekt za regulaciju rijeke Mirne i odvodnju čitave doline (tada 2800ha). Radovi po tom projektu započeli su tek 1912., a prekinuti su početkom I.svj. rata, nakon što je regulirano oko 5km vodotoka od ušća uzvodno. Između dvaju svjetskih ratova započeli su opsežni radovi na uređenju bujica i zaštiti tla od erozije. U prve tri godine izgrađene su 9843 pregrade i praga, oko 120000m³ ziđa u suhom za potrebe terasiranja, a pošumljeno je 230ha tla. Na tim je radovima u sezoni bilo zaposleno oko 350 radnika. Tadašnji su planovi predviđali da se u 10-godišnjem razdoblju pošumi oko 2500ha s oko 1,5 milijuna sadnica godišnje. Novi projekt koji je pod vodstvom Scala i Novarija dovršen 1929., bio je koncipiran na najmodernijim hidrotehničkim načelima. Izrađen je po metodologiji tada službene politike integralne melioracije. Obuhvaćao je: regulaciju rijeke Mirne na čitavoj dužini od 30km (Sv. Stjepan–ušće), uređenje svih do tada neuređenih bujica, osnovnu i detaljnu odvodnju čitave doline (tada cijenjene na 4000ha), izvedbu svih potrebnih prometnica u dolini, nužne veze s okolnim naseljima, natapanje, uređenje zemljišta i komasaciju. Do početka II.svj. rata regulirana je Mirna od ušća do Sv. Antona (9,45km), odvodnjena je i osposobljena za proizvodnju desna strana doline (oko 800ha), izgrađena crpna postaja Antenal, s kapacitetom od 5,5m³/s te potrebni obuhvatni, sabirni i sekundarni kanali. Predračun čitavoga projekta iznosio je 30 milijuna lira, a do 1941. utrošeno je 11 milijuna. Radovi su se financirali iz drž. budžeta. Već 1948. radovi su intenzivno nastavljeni (ugl. po prijašnjim tal. koncepcijama). Do 1955. reguliran je preostali dio Mirne do Ponte Portona (3,78km), odvodnjena je lijeva strana doline (315ha) te izgrađen natapni sustav na rudini Bic (210ha). Od 1965. do 1975. reguliran je preostali dio Mirne do Istarskih toplica (14km), obranjeno je područje od vanjskih voda, ali nije izgrađen sustav unutarnje odvodnje, osim u uvalama Krvar i Murari. Do 1988. izgrađena je akumulacija Butoniga, s ukupnom zapreminom od 22,1mil.m³. Prvotno je bila namijenjena za obranu od poplava i natapanje, a poslije za vodoopskrbu.

Raša je do Napoleonovih ratova bila podijeljena između Venecije i Austrije, a granica je išla uzduž bujice Krajdraga. Te su države 1771. zajedno izradile projekt melioracije nizinskoga područja. Za izradbu projekta bili su zaduženi inženjeri Bighignato i John, ali osim projekta tada ništa drugo nije učinjeno. U drugoj polovici XIX. st. niz projekata za uređenje tih dolina (tada procijenjene na 4000ha) predložili su: Ducati (1858), Fanni (1871), Fanta (1874), Putick (1879) i mnogi drugi. Konačno je 1898. dovršen projekt Wenediktera, ocijenjen kao najbolji od svih prethodnih. Predviđao je regulaciju rijeke Raše na čitavoj dužini, odvodnju doline i uređenje svih većih bujica. Čepićko je jezero trebalo biti svedeno na oko 300ha (prema katastarskim podatcima iz 1898. pokrivalo je 593ha). Predračun svih radova iznosio je 480000 kruna, a gosp. se učinak planirao s 1,5 milijuna kruna (povećanje vrijednosti tla). Upravne formalnosti ubrzo su riješene, te su po njemu 1902. započeli radovi reguliranja korita rijeke Raše od ušća uzvodno. Obustavljeni su 1908., nakon što su utrošena sva raspoloživa sredstva. S dolaskom tal. vlasti započele su pripreme za izradbu novoga projekta. Idejni je projekt izradio Pokrajinski tehnički ured u Trstu (1921–24), a odobren je 1925. Glavni je projekt po etapama izrađivao Giuseppe Di Drusco (Drušković iz Oprtlja, dugogodišnji direktor vodne zajednice). Projekt je razrađen u 5 etapa, a do 1941. ostvarene su prve četiri, i to: uređenje ušća Raše i neki bujičarski radovi u slivu Karbune i Boljunčice, prokop Čepićkog tunela, melioracija područja bivšega jezera i doline (oko 2000ha) te isušenje Krapanskoga jezera s odvodnjom područja donje Raše (uz izgradnju dviju crpnih postaja). Ključna je građevina sustava Čepićki tunel, dužine 4545,85m, presjeka 11,32m², a građen je 1928–32. i svečano pušten u rad 8.XII.1932. Nakon II.svj. rata, 1958–63., dovršeni su radovi pete etape, koja je obuhvaćala regulaciju rijeke Raše u cijelosti te odvodnju njezine doline s Potpićanskim i Posertskim poljem (oko 2480ha). Radi povećanja stupnja obrane od poplava Čepićkoga polja i osiguranja vode za natapanje oko 2000ha tla (Čepićko, Potpićansko i Posertsko polje), 1969–70. izgrađena je u presjeku Sv. Juraj akumulacija Boljunčica, s pregradom Letaj. Brana je visoka 35m, a akumulacija ima zapreminu od 6,5mil.m³. Međutim, natapni sustav nije nikad izgrađen.

Dragonja je 1954. postala graničnom rijekom između Hrvatske i Slovenije, a 1991. međudržavnom rijekom između istoimenih država. Vodotok vijuga po dolini, ali pretežno uz slov. stranu. Od 1948. do 1954. izgrađen je obodni kanal Sv. Odorika s desne (hrvatske) strane, čime je dolina osigurana od poplava. Sve radove na uređenju vodotoka u toj dolini, projektiranje (Hidroprojekt, Zagreb) i građenje (Vodogradnja, Rijeka), financirale su hrv. ustanove.

Ćipri protječe kroz Beramsko polje, a od 1950-ih izrađeno je više projekata i izvedeni su neki radovi radi poboljšanja hidroloških prilika u nizini.

Pazinski potok reguliran je na potezu doline (oko 180ha) te su uređeni svi pritoci i kanali unutarnje odvodnje, tako da je ta površina osposobljena za obradbu. Radovi su izvedeni 1963–75.

Drugi manji vodotoci izvan glavnih sljevova: Rabački potok (uvala Maslinica), Sv. Marina, Umaški potok, zatim veći broj manjih polja u okolici Rovinja (Turnina, Dugo polje, Sjenokoša) te bujice u predjelu gornje Bujštine (Butari, Šterna, Zrenjski potok, Maliska i dr.) uređeni su 1965–76.

Navodnjavanje je redovito bilo planirano zajedno s regulacijskim i melioracijskim radovima. Od nekoliko sustava koji su nakon II.svj. rata bili izgrađeni (u dolini Mirne, Raše, Čepićkoga polja i u okolici Rovinja) danas nijedan nije u pogonu. Izrađene su, međutim, dvije detaljne i opsežne studije i to: Projekt UNDP/FAO, 1970 – Study of Water Resources and Their Exploitation in Istra (uz suradnju većega broja međunar. stručnjaka) i studija Građevinskoga fakulteta u Rijeci, 1998. Razrađeni su detaljni planovi za navodnjavanje svih pogodnih površina poluotoka (oko 20000ha) te za izgradnju serije akumulacija za osiguranje potrebne količine vode (7–9, ovisno o varijanti). Do danas nije ništa izgrađeno, osim dviju akumulacija, koje se ne rabe za natapanje (Letaj i Butoniga).

Z. Kos