Zlatić, Slavko

Zlatić, Slavko, dirigent i skladatelj (Sovinjak, 1.VI.1910 – Pula, 27.X.1993). Studij glazbe započeo je na konzervatoriju »Giuseppe Tartini« u Trstu, kompoziciju je diplomirao 1934. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. B. Berse. Nakon diplome zaposlio se 1937. u Sušaku, djelovao kao grad. kapelnik i ravnatelj glazbene škole te dirigent orkestra Glazbenoga društva i Pjevačkoga zbora »Jeka s Jadrana«. God. 1941. otišao je u Zagreb, gdje nastavlja s radom na ondašnjemu Hrv. drž. konzervatoriju te preuzima vodstvo Hrv. pjevačkog udruženja »Lisinski«. U ratnim god. bio je dirigent zbora Centralne kaz. družine ZAVNOH-a. U prvome poratnom razdoblju nalazi kratkotrajno namještenje u Rijeci, a zatim 1946. prelazi u Zagreb, gdje djeluje kao dirigent Zbora radiotelevizije, glaz. urednik Radio Zagreba te prof. dirigiranja na Muzičkoj akademiji. U Istru se zauvijek vraća 1965. U Puli djeluje kao ravnatelj Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, znan. suradnik etnomuzikolog Sjevernojadranskoga instituta JAZU, predaje na ondašnjoj Pedagoškoj akademiji i posvećuje se prikupljanju folk. glazb. gradiva. Na Radio Puli, ondašnjoj područnoj stanici Radio Zagreba, uređuje i vodi cikluse emisija ozbiljne glazbe Razvoj muzike jugoslavenskih naroda od početaka do danas, Muzička putovanja, Razvoj opere te ciklus na tal. jeziku Grandi cantanti d’opera. Posebnost netemperirane istar. ljestvice bila je osnovni pokretač stvaralaštva S. Zlatića, koji je već u djetinjstvu pokazivao veliko zanimanje za nar. instrumente i melodije. Proučivši teorijske i praktične dosege u istraživanju istar. nar. glazbe svojega uzora i prijatelja I. Matetića Ronjgova, njegove vokalne stilizacije istar. tema proširuje i na instrumentalne. Zaodijeva ih u odgovarajuće harmonijsko ruho modalnih ljestvica, koje jedino i odgovaraju obilježjima netemperiranog istar. dvoglasja. U svojem se stvaralaštvu pretežito oslanja na obilježja istarsko-primorske folk. glazbe, stvarajući na temelju svoje izvorne glazb. zamisli u nar. duhu. Ostavio je u naslijeđe oko 120 skladbi. Područje njegova rada pretežno su manji oblici: zborski radovi, popijevke za solo glasove uz glasovir te komorne i kraće orkestralne skladbe, od kojih valja istaknuti Balun za obou, engleski rog, alt-saksofon i fagot (1936), Tri simfonijska plesa za komorni orkestar (1934–39), Istarsku suitu za mješoviti zbor (1934), kantatu Grudo Motovunska (1945), Duhački kvintet (1936., revidiran 1950) i Pazinska zvona za orkestar (1975). Zlatić je od 1957. do 1962. bio predsj. Saveza kompozitora Jugoslavije; bio je član mnogih stručnih odbora, izaslanik Međunarodnoga savjeta za glazbu pri UNESCO-u, organizator mnogobrojnih smotri kulturno-umj. društava te agilni podupiratelj afirmacije djela domaćih autora. Dobitnik je mnogih nagrada i odlikovanja, među kojima je i Nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor«, 1979. Ostavština S. Zlatića čuva se u Državnome arhivu u Pazinu te na Filozofskome fakultetu u Puli, gdje je u prosincu 2003. jedna dvorana nazvana njegovim imenom, s prigodnim postavom njegova glasovira, radnog stola, predmeta i rukopisa.

LIT.: A. Tomašek, Kronika života i rada, Poreč 1985; Zbornik 3. međunarodnog muzikološkog skupa »Iz istarske glazbene riznice« (posvećen S. Zlatiću), Novigrad 2003.

L. Duraković