zvonici

zvonici, sastavni dijelovi kršćanskih graditeljskih cjelina (crkvi i samostana). U istar. tradiciji nisu vezani samo za sakralnu, nego i za obrambeno-zaštitnu funkciju, a katkad se na njih ugrađuju i gradske ure. Smještaj zvona u samostalnu građevinu nije povezan s najranijim primjerima kršćanskih crkava na istarskom tlu. Najranije crkve vjerojatno su, pod utjecajem istočnjačke tradicije VII–IX. st., imale zvona ugrađena u portalno pročelje (Sv. Mauro kraj Bala, Sv. Benedikt kraj Svetog Lovreča, Sv. Martin kraj Midnjana i dr.), iz čega se razvila preslica, jedan od najkarakterističnijih elemenata sakralne arhitekture na istočnoj obali Jadrana, u Istri posebno korištena u nizu crkava XI–XVII. st. Zvonici pripadaju tradiciji benediktinskih samostana, s kojima su se u IX. i X. st. proširili po cijeloj Europi. Najstariji su zvonici u Istri uz crkve sv. Jurja Starog u Plominu, sv. Ilije u Balama i sv. Ivana Evanđelista u Gajani (XI. st.). Njima treba pridodati zvonike s jasno naglašenom romaničkom fazom (XII–XIII. st.), kao kod Sv. Felicijana i Fortunata u Šišanu, zvonik kule Sv. Martina u Svetom Lovreču, Sv. Siksta kraj Barata, Bl. Djevice Marije u Balama, Sv. Jurja u Boljunu, zvonik kule Bl. Djevice Marije Sv. Krunice u Završju, Bl. Djevice Marije od Mora kraj Žminja i Sv. Jurja u Svetom Jurju kraj Završja. Kuriozitet svakako predstavlja zvonik na preslicu Sv. Roka u Roču, zvonik uz samostansku crkvu sv. Franje u Puli i zvonik kula uz crkvu sv. Stjepana u Motovunu. Nakon podjele Istre između Mlečana i Habsburgovaca, u gradnji zvonika počinju se očitovati utjecaji različitog porijekla, kao kod renesansnih zvonika Eufrazijane u Poreču, Sv. Luke kraj Brgudca, Sv. Nikole u Barbanu, Sv. Jeronima u Humu, Sv. Katarine u Klenovšćaku, Bl. Djevice Marije u Plominu i Sv. Kancija u Lanišću (XVI. st.). Tijekom XVII., XVIII. i XIX. st. nastali su ili dograđeni brojni zvonici koje tipološki možemo podijeliti na one s četverokutnom osnovom i oktogonalnom krunom, karakteristične za područje Pazinske knežije (Sv. Vid u Gračišću, Gospa od Zdravlja u Grdoselu, Sv. Nikola u Pazinu, Sv. Šimun i Juda Apostol u Tinjanu i dr.), ali prisutne i u mlet. Istri (Sv. Bernard u Funtani, Sv. Vid i Modest u Grožnjanu, Bl. Djevica Marija u Labinu, Sv. Kvirin i Julita u Višnjanu i dr.), na one s četverokutnom osnovom i četverovodnim krovištem (Bl. Djevica Marija u Puli, Sv. Franjo Asiški u Juršićima, Sv. Stjepan u Petroviji, Gospa od Milosti u Puli, Bl. Djevica Marija od Snijega u Šterni i dr.), te na one koji odgovaraju tipologiji zvonika Sv. Marka u Veneciji (Bl. Djevica Marija u Bujama, Sv. Ivan Krstitelj u Labincima, Sv. Pelagij u Novigradu, Bl. Djevica Marija u Pićnu, Sv. Juraj i Sv. Eufemija u Rovinju, Sv. Blaž u Vodnjanu, Sv. Juraj u Zrenju i dr.). Vrlo karakteristični zvonici eklektičnog oblikovanja izgrađeni su u Puli (Sv. Marija od Mora, Sv. Antun Padovanski), Valturi (Bl. Djevica Marija i Sv. Ivan Apostol), Brtonigli (Sv. Zenon), Medulinu (udvojeni zvonici crkve sv. Agneze) i Vrsaru (Sv. Martin). Niz eklektičnih zvonika kula izgrađen je na Bujštini (Brda, Krasica, Kršete, Nova Vas Novigradska), a suvremenog izričaja u Podlabinu (Gospa Fatimska), Raši (Sv. Barbara), Puli (Sv. Pavao) i Murinama kraj Umaga (Majka Božja Žalosna).

LIT.: J. Ivetac, Istarski uskličnici, Pula 1996; A. Šonje, Crkvena arhitektura zapadne Istre, Zagreb – Pazin 1982; A. Rubbi, Moderna arhitektura u Istri, Pula 1995.

B. Nefat