Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

gradine (gradinje, gradište, gradac) ili kašteljeri, kašteliri (tal. castelliere: gradina, gradište), prapov. naselja na dominantnu položaju s utvrđenjem izgrađenim od trajnoga materijala. Njihova glavna funkcija bila je stanovanje i zaštita lokalnog stanovništva od neprijatelja, kao i formiranje obrambenog sustava širega područja. Mnoge su se razvile u središta za proizvodnju dobara, njihovu razmjenu i trgovinu. Kao oblik naselja obilježile su dugo vremensko razdoblje: nastajale su na prijelazu iz bakrenoga doba u brončano doba, a život u većini njih neprekidno je trajao do rim. osvajanja istar. poluotoka. Važnost njihova položaja utjecala je na kontinuitet života i tijekom sr. vijeka, kada se na njihovim mjestima grade kašteli (Bale, Kršan, Kožljak) i utvrde (Turnina kraj Rovinja). Ostatci gradina nalaze se na cijeloj jadranskoj obali, otocima i u zaleđu kao i u većem dijelu Europe. Početak njihova istraživanja u Istri vezan je za kolekcionarstvo, a sustavni rad pokrenuo je → P. Kandler. Prva su kapitalna djela o gradinama Istre napisali → R. F. Burton i → C. Marchesetti. Danas su ostatci prapov. gradina registrirana, ubicirana ili djelomično istražena nalazišta (→ Monkodonja, → Nezakcij, Gradina na Brijunima, Glavica kraj Loborike). Drugi je tip naselja onaj dobro vidljiv u prostoru s materijalnim ostatcima ili dijelovima arhitekture (Monkaštel kraj Bala, Sv. Križ kraj Buzeta), a treći su tip nalazišta dobro vidljiva u prostoru ali bez vidljivih površinskih materijalnih ostataka (Kaštelir kraj Štinjana). Na nastanak gradina utjecali su opći pov. događaji, etnička previranja i gospodarsko-društvene promjene početkom brončanoga doba. Za intenzivno naseljivanje Istre presudan utjecaj imali su prirodni uvjeti, geološka podloga i klima. Konfiguracija tla uvjetovala je oblik odnosno tip naselja, njegovu veličinu kao i vrstu utvrđenja: broj, veličinu i strukturu zidova. Prema veličini g. mogu biti promjera većeg od 100 m (Vintijan, Monkodonja, → Vrčin, Gočan, Korona kraj Kringe), 50 do 100m (Mrvazin, Prnjani, Morozula) i do 50 m (Bumberić ili Krug, Pricejak, Rompelak). Iako u razmještaju njihovih nalazišta u Istri nisu primijećene izrazitije pravilnosti, g. određenoga prostora zasigurno su bile u uzajamnoj vezi, na što upućuje njihov položaj i istovjetni materijalni ostatci (Picugi kraj Poreča). Oblik gradina slijedio je konfiguraciju terena, čime je bila uvjetovana i gradnja zidina i organizacija prostora (akropola, terase, podgrađe). Raspored elemenata naselja upućuje na promišljanje o protourbanim cjelinama. Gradine u nizinskim dijelovima Istre morale su imati veći sustav fizičke zaštite, pa su bedemi bili izrazito velikih razmjera (Vrčin, Kaštelir kraj Umaga). Gradinska naselja po funkciji mogla su biti stalna (Buzet) ili povremena (Kuk kraj Buzeta). Povremena naselja nastala su u slučaju potrebe, a ona su nadalje mogla imati ulogu stražarnice, pribježišta (zbjegovi), ili su bila za sezonsku uporabu prilikom izdiga stoke. Zidovi ili bedemi naselja građeni su jednostavnim tehnikama suhozida (jednostruki zid od velikih kamenih blokova ili dvostruki od većih kamenih blokova s unutarnjim prostorom ispunjenim sitnom građom). Gradine su imale jedan ili više koncentričnih pojasova bedema, a njihova visina (6 do 8m) i širina (do 10 m, npr. Kunci) ovisila je o stupnju prirodne zaštite. Na Vrčinu, na Gradini na Velom Brijunu i Turnu kraj Koromačna, sustav obrane bio je pojačan okomito usađenim kamenim pločama i šiljcima. U naselja se ulazilo kroz ulaze koji su imali dinamičan razvitak tijekom života gradine, što se očitovalo u preinakama, pregradnjama i nadogradnjama. Stambeni prostor prapov. naselja ovisio je o veličini samog naselja, a gradinska arhitektura bila je uvjetovana zemljopisnim položajem i obilježjem tla. Na temelju ostataka stambenih objekata (Monkodonja, Kaz, Tondolon, Mažin) može se govoriti o pretežno četvrtastim objektima (veličine 4m×6m do 10m×8m) građenim u kombinaciji kamena i drvene građe. Osnovne su gosp. grane stanovništva gradina bile stočarstvo (ostatci životinjskih kostiju, pretežno ovaca i koza) i poljodjelstvo (mnogobrojni ostatci žrvnjeva), ali stanovništvo se i dalje bavilo lovom i skupljačkom privredom. Važno je bilo lončarstvo, a od kućnih radinosti obrada vune, životinjskih kostiju i rogova. Neka utvrđena naselja prerasla su u trgovačka, političko-upravna i vjerska središta (Nezakcij).

Etnička pripadnost brončanodobnih stanovnika gradina nije poznata (Indoeuropljani), dok tijekom cijeloga željeznoga doba na gradinama žive Histri. Na prostoru Istre zabilježene su 423 gradine, od toga 231 s materijalnim ostatcima, a 192 kao moguće gradine. Zbog malobrojnih istraživanja nije moguće govoriti o dataciji koja se temelji na materijalnoj kulturi i oblicima pokapanja. Oko gradina ranoga brončanoga doba nalaze se tumuli, u srednjem se brončanom dobu mrtvi pokapaju u nekropolama uz bedeme naselja, a s nastupom željeznoga doba prelazi se na spaljivanje pokojnika (incineracija). Najveća koncentracija gradina nalazi se na prostoru Bala i Rovinja, a najslabije su poznate u sr. Istri.

LIT.: C. Marchesetti, I castellieri preistorici di Trieste e della regione Giulia, Trieste 1903, pretisak 1981; G. Bandelli, La questione dei castellieri, ACRS, 1976–77; K. Buršić-Matijašić, Bedemi i ulazi istarskih gradina, Histria antiqua, 2001, 6.

K. Buršić-Matijašić

First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last

GRADINE, kiklopske zidine gradine Picugi kraj Poreča
First
Prev
Slika 1 od 2
Next
Last