Leksikografski zavod Miroslav KrležaIstarska županija / Regione istriana
Istarska enciklopedija
ProjektAbecedarijTražilicaKontakt

iredentizam (lat. redimere: otkupiti, osloboditi, izbaviti; tal. irredentismo, od irredento: neizbavljen, neslobodan, neoslobođen), pokret nastao u doba ujedinjavanja Italije u XIX.st., kojemu je cilj bilo oslobođenje, odn. priključenje svih krajeva koji su prema poimanjima tal. nacionalne ideologije trebali pripasti Italiji. Tada su oblikovane i riječi koje označuju naziv pokreta (irredentismo) i njegove sljedbenike (irredentisti). Bio je usmjeren u prvom redu na teritorij u sastavu Habsburške Monarhije i Francuske, vlast kojih je označavana tuđinskom. Njegovi pripadnici svako tal. nacionalno gibanje poistovjećuju sa svojim pokretom, pa tako govore o iredentističkom pokretu 1848. i 1849., ali se on formirao i dobio zamah tek 1860-ih, i to ugl. u zakonitim okvirima i koristeći prostor djelovanja što ga je omogućivao upravo oživjeli parlamentarni sustav u Habsburškoj Monarhiji. Dodatni zamah (stvaranje polit. emigracije, razbuktavanje agitacije i dr.) dali su mu rat Monarhije s Italijom 1866. i potpora koju je pokret dobivao od tal. visokih drž. krugova. U Napulju je 1877. Matteo Renato Imbriani osnovao udrugu Associazione pro l’Italia Irredenta, koja je predvodila pokret. Raspuštena je 1882. za premijera Francesca Crispija, prilikom pristupanja Italije Trojnomu savezu (s Austro-Ugarskom i Njemačkom). Vodeću ulogu potom preuzima udruga Pro Patria, osnovana 1885. Austr. su je vlasti raspustile 1890., a od sljedeće god. iredentističku djelatnost predvodi Lega Nazionale. Glavnina djelovanja odvijala se legalno u okviru austr. sustava, u uredno registriranim gospodarskim (štedionice, proizvodne i potrošačke zadruge), kulturnim (prosvj. zaklade, literarni kružoci, pjevačka društva, amaterske kazališne družine) i sportskim udrugama (biciklistička, strjeljačka, planinarska i dr. društva). Unutar tako široka pokreta i spektra aktivnosti nalazile su se i ekstremne skupine. Osobito pogodna sredina za ekstremnije ideje i akcije bile su gimnazije (npr. 1882. Tršćanin Guglielmo Oberdan i Izolanin Donato Ragosa pripremali su atentat na cara Franju Josipa I.). U poč. je pokret uživao punu promidžbenu i materijalnu potporu tal. države, no ona gotovo u potpunosti prestaje pristupanjem Trojnomu savezu, kad su zahtjevi prema teritoriju saveznice Austro-Ugarske službeno morali biti stišani. Agitacijska se aktivnost iznova rasplamsala tijekom I.svj. rata, osobito nakon potpisivanja → Londonskog ugovora i ulaska Italije u rat 1915. Tal. oružanim snagama pridružilo se tada više od 2100 dragovoljaca iz Austrijskoga primorja (polovicu su činili Tršćani, bilo je 410 Istrana, 111 Riječana i 215 Dalmatinaca), od kojih su 302 poginula, a 322 bila ranjena. Nakon rata i tal. teritorijalnih proširenja na ist. obali Jadrana (→ Saint-germainski ugovor; → Rapallski ugovor), nositelji iredentizma držali su da je zadaća pokreta u glavnini ispunjena, pa se prestaju deklarirati iredentistima. Osnivana su društva »za pomoć oslobođenoj Italiji« (Opera Nazionale di Assistenza all’Italia Redenta), no dio polit. javnosti i dalje je mislio da pobjeda u ratu nije bila potpuna i da Italija nije teritorijalno zaokružena, što će do izražaja doći osobito u II.svj. ratu. Pojam i. postupno je poprimio znatno šire značenje od naziva za pokret iz XIX. i poč. XX.st. te u međunar. razmjerima negativno označuje svaki pokret kojemu je cilj priključenje dijela druge države zbog povijesnih, kulturnih ili etn. razloga. Tako se i u hrv. publicističkom i polit. žargonu iredentističkima označuju pokreti, udruge ili pojedinci iz Italije koji u novije doba iznose određena stajališta o pripadnosti ist. jadranske obale.

LIT.: M. de Szombathely, C. Pagnini, M. Cecovini, Gli avvocati di Trieste e dell’Istria nella preparazione della redenzione, Trieste 1968; D. Šepić, Talijanski iredentizam na Jadranu. Konstante i transformacije, Časopis za suvremenu povijest, 1975, 1; M. Manin (urednik), Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918–1943), u: Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa, Zagreb 2001; A. Vivante, Jadranski iredentizam, Zagreb 2002.

M. Manin